Artjom Milevskij je na kraju svoje splitske avanture, duge jednu godinu, od prošlog ljeta, tijekom koje je potvrdio kako je nogometaš fantastičnog talenta i dokazao da se u njega ipak ne može pouzdati.
U Split je u petak na poziv sportskog direktora Hajduka Gorana Vučevića stigao Aleksandar Pankov, Artomov menadžer, kako bi se riješio taj problem, Hajduk bi se oslobodio glasovitog ukrajinskog igrača, koji je postao težak problem trenera Damira Burića. Naime, Burić ga ne želi ni vidjeti u svlačionici, jer trener školovan u Njemačkoj ne može trpjeti bilo koga od igrača koji nisu spremni trenirati, ali i živjeti na spartanski način. A Milevskij ne podnosi dril, to je poznato odavno.
Milevskij ima još godinu dana ugovora, prima mjesečno 13.000 eura neto, što je najveća gaža igrača Hajduka, a da uopće ne igra, točnije da nije ni blizu mogućnosti konkurirati za sastav.
Lako je zaključiti da je Milevskij, veliki igrač i veliki belaj, baš kako je svojevremeno nezaboravni novinar i književnik Momčilo Popadić titulirao Blaža Sliškovića, popularnog Baku kad se iz Mostara preselio u Split. Artim na isti način nogometni artist, ali u isto vrijeme blago rečeno nedisciplinirani mladić, koji je postao jedan od simbola samoupropaštavanja. Šteta za njega, ali i za Hajduka, šteta i za nogomet općenito.
Milevskij ne može iz svoje kože, u njegovim genima ugrađena je osim fantastičnih kreativnih sposobnosti, naravno nogometnih, enormna količina tvrdoglavosti i svojevrsne ludosti. I sad kad je toj vezi Hajduk - Milevskij došao kraj, treba napomenuti da su Vučević, kao i predsjednik "bijelih" Marin Brbić, dobro znali s kim se upuštaju u posao, koga dovode u Poljud. Oni su povjerovali, kao i sam Milevskij, da je u stanju doći do zaokreta i da će Bjelorus s ukrajinskom putovnicom biti u stanju izvesti zaokret i odreći se slobodnijeg načina života, može se kazati i raskalašenog, pa vratiti se na sportsku dril stazu. Nadanja da će "bijeli" ne samo dobiti vrhunskog igrača nego na transferu i zaraditi pokazala su se u prvo vrijeme kao realnost pa mu je prvotna plaća od deset podignuta na 13.000 eura.
Stvarno se činilo da će projekt uspjeti, bilo je baš ohrabrujuće kako je Milevskij prihvatio imperativ urednog života, a bilo je očaravajuće kako je on znao odigrati na terenu, istina bez kontinuiteta, bez sposobnosti da izdrži cijelu utakmicu. U stvari, sve je bilo obećavajuće dok je u stožeru Hajduka bio Boris Peyrek, znalac fizičke pripreme, koji je bio glavna veza za dovođenja Milevskog. No, kad je puklo između Vučevića i Peyreka, kad je "preparatore fisico" otišao iz Poljuda (vratio se u kijevski Dinamo na zahtjev direktora Serhija Rebrova), Milevskij je ostao bez čuvara, motivatora i osobnog trenera za fizičku pripremu.
Odmah se postavlja logično pitanje vrijedi li truda taj Milevskij, koji ne može opstati u normalu po regulama profesionalnog igrača. Ma naravno, isplati se, jer je Milveskij kao sol za kruh, njegova prisutnost, premda u malim količinama, bila je dragocjena za učinak momčadi. Stanko Poklepović, iskusni nogometni stručnjak, sa svojim osebujnim pogledima u više navrata je pledirao za Milevskog:
- On je potreban Hajduku bez obzira na njegovu nemoć, to da se nije u stanju pripremiti za 90 minuta utakmice. Njega se može iskoristiti za jedno poluvrijeme, Milevskij je igrač kojeg treba trpjeti zbog njegove ingenioznosti u igri, tih proigravanja, dodavanja, otvaranja, koje drugi igrači Hajduka nemaju, osim Andrije Balića, još ipak nedovoljno razvijenog.
I stvarno, Balić se baš uzdigao uz potporu Milevskog, pa mu je simbolično, u znak zahvalnosti, ustupio svoj dres s brojem deset (sam je uzeo 99). No, u trenutku kad je tandem Vučević&Burić odlučio zalediti dres s brojem deset, Milevskij je shvatio da ga se odbacuje, postao je broj 25, suvišan. Od njegova posljednjeg nastupa u prvoj momčad Hajduka (protiv Osijeka 3:2, 9. svibnja 2015.) prošlo je 112 dana. Dakle, odbačen je…
Milevskij je izgubio volju, što je i logično kad doživljava da ga trener Burić uzme u obzir kao rekonvalescenta, ali na treningu, ono na dva gola, ostavi ga trčkarati uz teren. Neki mladac bi se trudio, Milevskij naprotiv je shvatio da je suvišan. I takav kakav je, tvrdoglav čak na svoju štetu, faktički se predao. Na primjer, gledao je prvo poluvrijeme utakmice protiv Osijeka, pa otišao sa stadiona, kažu njemu bliski, iz revolta, uvjeren da bi trebao igrati.
Tako je Artom od miljenika dijela gledatelja, kojeg su drugi igrači itekako respektirali, postao meta napada, pogotovo kad su objavljene neke njegove slike s bazena ili šetnje, snimljene u slobodno vrijeme igrača, ali iskorištene kako bi se dokazala njegova nepopravljivost u odnosu na zahtjeve sportskog života. No, kako god okrenuli, Milevskij će ostati zabilježen kao igrač koji raspolaže talentom jednog "galaticosa", ali neprilagođenog profesionalca. Utisak je ipak da ga se moglo bolje iskoristiti, to jest da Milevskij ne spada u kategoriju niškoristi.