“Svjestan sam situacije i svog statusa, ali nisam vreća krumpira s kojom mogu raditi što ih je volja. Želim biti tamo gdje me vole, poštuju i trebaju. Ako je to u Barceloni, divno, a ako nije, otići ću tamo kamo želim ja sam, a ne kamo me pošalju. Već sam klubu jasno dao do znanja da neću trpjeti takvo ponašanje...”
Dosad je govorio da će razgovarati, da nije zadovoljan statusom, no da će to pokušati riješiti unutar četiri zida, da ga klupa žulja, ali da gleda interes kluba, prije svega. Dosad je, dakle, Ivan Rakitić bio fin. Ovaj je vikend, međutim, odlučio progovoriti. Ogoliti do kraja i odnos, i posvećenost, i sve ono što ga tišti. Sve što se događalo od ljeta do danas, a prelijeva se i na prošlu sezonu, Rakitić više nije mogao držati u sebi. A toga je očito bilo. Jer, Rakitić nije skrivao svoju ljubav prema “blaugrani”, koja se doimala bezuvjetnom. Očito, međutim, samo jednostrano...
Odnos na dnu
- Konstantno se već dvije godine, a posebno tijekom pauza između sezona, pa tako i tijekom ove prisilne pauze zbog koronavirusa, piše i govori o mom odlasku iz Barcelone. Na to sam uvijek odgovarao onako kao što ću i sada; igrati za Barcelonu meni je savršenstvo, ispunjenje sna. Zato bih htio do kraja ugovora igrati i uživati ovdje - započeo je, ali potom otvorio dušu: - Ne, nije me povrijedilo to što ne igram, nego odnos prema meni. Prošla sezona bila mi je najbolja od šest koje sam igrao u Barceloni, ali me se i tada nastojalo izgurati iz kluba, što me jako iznenadilo i što ne mogu shvatiti, ali sam prihvatio jer želim najbolje za momčad, suigrače i klub. Nakon toga su došli lošiji rezultati, ali na mene se nije računalo i to me jako povrijedilo...
I sada je, nema sumnje, stvar došla do zida. Jer, ljubav prema klubu kao instituciji nije sporna, no odnos s čelnicima nogometne katedrale katalonskog duha, očito je na dnu. Nakon ovih riječi, teško će se naći obrat koji bi nanovo oživio ohlađenu emociju. Priče o odlasku u Atletico nisu izmišljene, čini se da obostrani interes postoji i da će se napokon spojiti sa Simeoneom, koji ga čeka još od 2014., kad je baš kao i Prosinečki svojedobno, umjesto madridskog kluba izabrao Camp Nou.
No, za razliku od Žutog, Raketa je u Barceloni živio svoje najbolje godine, ali, eto, uoči jubilarne 300. utakmice za “blaugranu”, potegao je volej koji će definitivno kao posljedicu imati neizbježan rastanak. Za igrača koji je u ožujku napunio 32, jasno je da je to idealan tajming.
Satisfakcija
Istovremeno, pak, drugom je “vatrenom” poslije sumorne jeseni i zime, napokon svanulo. Dok, naime, niže kilometre na imotskim poljima, u karanteni svoga djetinjstva, na stol Ante Rebića palo je izdanje Gazzette, koje je upravo njega i Romagnolija istaknulo kao ključne ljude nekog novog Milana. Samo nekoliko mjeseci nakon što ga se označavalo promašenom akvizicijom...
“Milanov faktor R”, kočoperi se s naslovnice talijanske sportske “Biblije”, uz dodatak: “Uprava kluba planira ga zadržati i nakon isteka dvogodišnje pauze i otkupiti ugovor od Eintrachta. Što se tiče Rebića, u klubu vlada jedinstvo: Hrvat mora ostati! Sa šest golova u manje od dva mjeseca Rebić se dokazao i od potpunog autsajdera izrastao je u vođu ekipe. Ante je uz pomoć Ibrahimovića eksplodirao, u punoj je nogometnoj zrelosti, ima fizikalije potrebne da bude poguban za svaku obranu i nadasve posjeduje ambiciju da mu se povjeri liderska uloga koja će milaneze vratiti na vrh... Cijena? S obzirom na novonastale uvjete, Milanova pozicija u pregovorima jača”.
Da, dok teše spremu u Vinjanima, Rebić, za razliku od Rakete, mirno sniva. Sa sedam golova u 11 utakmica uoči dolaska crnog vraga na vrata, Rebić se preobrazio u vođu nekog novog Milana.
Ugovor s rossonerima ionako mu traje do 2021., kad bi se trebao vratiti u Eintracht, no Gazzetta nalaže da bi novi šef operative Ralf Rangnick mogao i prije isteka toga roka zaključiti posao s frankfurtskim klubom. U cijeni od nekih 25-30 milijuna eura, što je za 26-godišnjeg igrača u naponu snage nevelik novac.
Ante Rebić time bi dobio potpunu satisfakciju, ali i još jednom dokazao da je nogomet vrlo relativan. Baš kao i paušalne ocjene onih koji su ga nazivali “Bobanovim promašajem, koji je stigao do velikana samo zato što je Hrvat, koji se, uostalom, nije dokazao niti u Fiorentini”. Zaboravlja se, pritom, da Milan nije “onaj” Milan, i da Rebić nije “onaj” Rebić. Stvari se mijenjaju, a ofrlje, nagle ocjene i odluke u nogometu vrlo brzo postaju prokazane kao ništavne.