Bio je to možda najneobičniji navijački poklič koji smo čuli tog ruskog ljeta. Ulaze u metro Brazilci, Peruanci, Urugvajci i svi zajedno skaču i viču nešto u stilu da čitava Latinska Amerika mrzi, ili barem ne voli Argentinu. Ne znam što je to Argentina skrivila ostatku svoga kontinenta, ali kad ti skladaju takvu pjesmicu, znači da ipak nešto vrijediš. Zapravo i dokaz veličine, Argentina je velika.
Put od Moskve do Nižnjeg Novgoroda bio je čista avantura. Oni vlakovi u kojima su novinari i navijači mogli besplatno i komforno putovati odavno su bili puni. Nije bilo niti redovnih linija, ostao je tek autobus. Trebalo je prvo prijeći čitavu Moskvu da bismo došli do kolodvora gdje se kupuje karta, naravno, ako ih ima. Malotko zna engleski, teško je objasniti, ali srećom, gospođa za pultom imala je milosti: - Imate sreće, ostale još dvije karte!
Sedam sati predviđenog puta pretvorilo se u više od osam sati 'drndanja' u dotrajalom busu, tekao je već treći dan bez pravog sna, ali onaj 'što mi sve to treba' osjećaj, mijenjala je misao da će se možda sve isplatiti. Da će to biti večer za pamćenje. I bila je, za vječnost. Tko zna kako bi sve završilo da je Enzo Perez u prvom poluvremenu pogodio praznu mrežu. Bila je Hrvatska u tim trenucima malo zbunjena, konfuzna, argentinska akcija bila je ubojita, Perez sam na desetak metara. Subašić je samo gledao, nije mogao ništa, argentinski navijači već su slavili pogodak. No, lopta je otišla pokraj gola, za divno čudo. Prvo od 100 čuda te večeri.
Kako li je pogriješio vratar Caballero, a kako je Ante Rebić pogodio taj volej! Malotko bi pokušao nešto slično, 99 od 100 igrača primirilo bi loptu i onda pokušalo matirati argentinskog golmana. A onaj jedan bi vjerojatno promašio taj volej. Ali Rebić nije, sjajno je zabio i... Do tog pogotka u 53. minuti Rebić je bio prvi kandidat za zamjenu. U svakom je duelu bio na granici žutog kartona, a jedan je već imao. Lopta mu je bježala, često ju je gubio. No, od tog je trena Rebić postao junak, a u Nižnjem Novgorodu igrala je samo Hrvatska, Leo Messi nemoćno je širio ruke, mogao je uživati u predstavi koju su pružili Luka Modrić i Ivan Rakitić, prije svih. A onda i ostali, Brozović, Strinić, Vida, Lovren, taj neumorni Rebić. Kakav je maestralni gol zabio Modrić, kako je Argentince dokrajčio Rakitić! Skočili smo i mi u press loži, ma, tko je mogao ostati suzdržan.
- Oprostite kolega, možda nije pristojno ovako skakati, ali ovo je velika pobjeda za nas - ispričali smo se argentinskom novinaru koji nam je danima pričao kako se boji ove utakmice, kako Argentina nije prava i da bi poraz mogao dodatno raštimati ionako razmontiranu reprezentaciju. - Hrvatskoj svaka čast, a bojim se da se mi od ovog poraza nećemo oporaviti dugo, dugo. Modrić čaroban, Rakitić grande, želim vam sreću - korektan je bio Argentinac.
Tih 3:0 već nas je odvelo u drugi krug, te smo večeri postali svjesni koliko Hrvatska može, premda, nismo se usudili ni pomisliti, kamo li izgovoriti - finale. - Idemo utakmicu po utakmicu, moramo ostati ponizni kao i dosad, samo nastaviti ovako. Želim prvo mjesto u skupini, to je sad naš cilj, o ostalome ćemo kad dođe vrijeme - stišavao je euforiju izbornik Zlatko Dalić, prvi je put tada izgovorio tu riječ - poniznost.
A dolje, u utrobi stadiona u mix zoni, toliko novinara željnih velike priče. A Hrvatska je te večeri bila velika priča, najveća dotad u Rusiji. - Nije to vaš kraj, Hrvatska može daleko, jako daleko - govorio nam je poljski kolega, slično nam rekao gospodin iz Indije, ali najviše nam je dao misliti jedan Španjolac.
- Znate, meni je večeras igrač utakmice bio Rakitić, odigrao je možda i najbolju utakmicu otkad ga ja pratim. Fantastičan! Ali, Luka Modrić, on je trenutno najbolji igrač na svijetu, on ovako igra u kontinuitetu, u Realu i reprezentaciji. Vjerujte, on je trenutno bolji od Messija i Ronalda.
I dok smo čekali, kao i čitav svijet, što će reći Leo Messi, kako će Argentinci podnijeti poraz, i dok su hrvatski nogometaši izlazili iz svlačionice stišavajući, poput Dalića, euforiju, počeli smo intenzivno razmišljati o svemu tome što smo čuli od stranih kolega. Modrić najbolji na svijetu? Zar ljudi doista misle da on pokraj Messija i Ronalda može do Zlatne lopte? Hrvatska može daleko? Što misle pod time, ne valjda da možemo osvojiti? Zar su stvarno odigrali toliko dobro, ili su to ipak novinarska pretjerivanja? Možda su i ti Argentinci, jednostavno, slabiji no što smo ih zamišljali... Ne, nije još nitko od nas bio svjestan što se te večeri, zapravo, dogodilo, a kakva se lavina tek počela valjati iza te pobjede.
Smijali smo se ujutro grupicama Argentinaca koji su, gunđajući u bradu, vukli kofere kroz grad, očito su mislili da će u Nižnjem biti dulje, da će ovdje igrati osminu finala, sad su morali tražiti novi smještaj. A mi devet sati, ovaj put 'drndavim' vlakom do Moskve, još jedna besana noć, ali adrenalin i zadvoljstvo do neba. Ma još uvijek nesvjesni koliko je tek besanih noći pred nama.
- Bježite ljudi, bježite iz grada... - krenulo je odzvanjati i Moskvom, Hrvata je bilo sve više u Rusiji, na svim punktovima. I svijet im je počeo nazdravljati, pobjeda nad Messijem i društvom odzvonila je kao rijetko koja!
