Za početak nagradno pitanje: koliko je Rijekinih prvotimaca iz one velike pobjede 3-1 protiv Feyenoorda u Europskoj ligi preživjelo u najboljoj momčadi do nedjeljnog trijumfa na Poljudu? Odgovor glasi - samo dvojica, Vargić i Lešković, a od odgovora šokantnije zvuči možda samo podatak da je antologijski uspjeh novog lidera 1. HNL star jedva godinu dana.
Toga 23. listopada 2014. na Kantridi su bijeli dres nosili Tomečak, Leovac, Jajalo, Cvijanović i Kramarić plus pričuvni igrači Kvržić i Krstanović, odreda zvijezde “history channela” na klupskoj televiziji. Bili su tu i Mitrović, Jugović, Sharbini i Moises, koji su prije godinu dana bili prvotimci, ali su u nedjeljnom derbiju bili zaduženi za dobacivanje boca s vodom i grljenje suigrača. Naposljetku, tu je i Samardžić, lanjskog listopada pričuva, a danas ponovno član udarne postave...
U prijevodu, razmislite opet prije nego što sljedeći put krenete uvjeravati društvo da je Rijeka projekt koji stabilno raste drugu ili čak treću godinu uzastopce jer tvrdnja očito kolidira sa stvarnošću. Na ulazu-izlazu ove svlačionice nogometaši se ponekad gužvaju luđe nego čestice u CERN-ovu velikom hadronskom sudaraču: dok jedni grozničavo traže izlaznu transfernu strategiju (Kramarić, Tomečak, Leovac), drugi befelom klupskih šefova produžuju prema bratskoj Speziji ( Brezovec, Kvržić, Datković), a roster se zatim krpa široj publici znanim ( Bezjak, Radošević) i još više neznanim igračima ( Balaj, Ristovski...). Zaključak da je Matjaž Kek veliki majstor trenerskog zanata, koji dodirom Mide pozlati praktično svaku sekundarnu sirovinu koju mu Damir Mišković ugura u kabinu, nameće se ovdje bez velikog mudrovanja.
A kako za sportski uspjeh uz trenera alkemičara trebate i nekoga tko će zabijati i namještati golove, tako je red da jednog nogometaša iz Kekove pobjedničke priče prepoznamo kao, reklo bi se, figuru od instrumentalne važnosti u usponu prema vrhu ljestvice. Marin Tomasov se u siječnju 2015. vrlo diskretno spustio pod famozne stijene Kantride nakon što je u prethodne dvije i pol godine u Münchenu 1860 zapostavljao vlastiti talent, rasipao samopouzdanje i na kraju potonuo u anonimnost drugog bundesligaškog razreda. Nekad slavni “zehcigeri”, već izvjesno vrijeme “jednom nogom u grobu” (čitaj: trećoj ligi), zamalo su nekadašnjeg velikog talenta pretvorili u bekovsku konfekciju kakve ima na svakom ćošku slovačke ili mađarske lige. Za dvije i pol bavarske godine Tomasov je postigao tri pogotka prije nego što se zalijepio za pričuvnu klupu.
U Rijeci ih je za nepunih deset mjeseci postigao već 17. Deset u prvoligaškoj konkurenciji, šest u Hrvatskom kupu i jedan u europskim utakmicama. Danas 28-godišnjak igra najzreliji nogomet u životu, još uvijek je dovoljno “divlji” da bijegom po krilu kreira višak, ali je istodobno i dovoljno plemenit da kontru “dva na četiri” završi suptilnim finalnim pasom za Bezjakov gol ili da jednostavno iz slobodnjaka s dvadesetak metara skine paučinu iz Kalinićeva kuta. Tomasov u ovakvom izdanju potencijalni je reprezentativni kalibar kojemu Ante Čačić ne bi trebao uskratiti pozivnicu u konkurenciji Marka Pjace i Ivice Olića. On je ujedno i kandidat za sitniš-kupnju sezone kakvu u širim europskim okvirima vidimo još samo u “le championnatu” gdje je Nica od igračke eutanazije spasila spektakularnog driblera Hatema Ben-Arfu (već sedam golova ove sezone), još jednog 28-godišnjaka s perspektivom da nakon dugog razdoblja hibernacije dobije izbornikovu pozivnicu.