Debitirali su za nacionalnu momčad dok su se njihovi vršnjaci probijali kroz maturske vježbe, već na izlasku iz adolescentske dobi zajedno su zavrtjeli 60-ak milijuna transfernih eura, da bi u svojim ranim dvadesetima ako ne propali u zemlju, onda svakako nestali s radara.
Šestorica nogometaša kojima je posvećen ovaj tekst do danas su trebali činiti kralježnicu reprezentacije, generacijski složno osvojiti scenu kao Fergusonova 'klasa '92., ali su negdje promašili izlaz na karijerni autoput pa se vrte po europskoj periferiji. I nema ih niti na širem Dalićevu popisu kandidata za Euro 2020...
Okidač za tekst je vijest od vikenda da je Marko Pjaca zaslužio samo 'trash time' u svojoj prvoj utakmici za Anderlecht. Dvije minute plus sudačka nadoknada na gostovanju kod Genta (1-1), apotekarski odvagnuta minutaža kao da je riječ o talentiranom poletarcu koji se tek treba upoznati s izazovima velikog derbija. Pjaca i Anderlecht dijele istu misiju, moraju se iskopati iz rupe u koju su upali i koja njihovu stvarnost čini depresivnom posljednjih nekoliko sezona. Najtrofejniji belgijski klub je tek deveti na ljestvici i završit će u 'ligi za bedaka' ako se brzo ne trgne, dok se od Pjace očekuje da zakotrlja rezultatsku revoluciju i vrati se pod svjetla reflektora pod koja je stao još u jesen 2014. godine kada je kao 19-godišnjak debitirao za 'vatrene'.
Nakon što je Dinamu osigurao rekordnu transfernu zaradu (23 mil. eura), Pjaca je poletjeo s Juventusove lansirne rampe tako uvjerljivo da su u tisku pljuštale usporedbe s Alenom Bokšićem iz njegovih imperatorskih dana, ali onda je u ožujku 2017. ozlijedio križne ligamente, izgubio ritam, formu, samopouzdanje.
Na posudbama u Schalkeu i Fiorentini nije uspio uvjeriti poslodavca da zaslužuje novu priliku u Juventusu, zbog čega se igrač s 23 nastupa za A-reprezentaciju sada spušta kat niže, u belgijsku ligu, te do daljnjeg ostaje samo fusnota u Dalićevim bilješkama.
Za razliku od Pjace koji je put prema slavi u Dinamu gradio na 'parkiralištu' Kajzerice, Alen Halilović i Ante Ćorić od početka su bili prepoznati kao 'špilmaheri' od formata i označeni kao veliki klupski projekti. Kada Dinamo mladog igrača predstavi kao projekt, po principu Pavlovljeva psa odmah u pomoć priskače izbornik da promovira dječarca u A-reprezentativca. Tako je Igor Štimac gurnuo u vatru Halilovića još u lipnju 2013. protiv Portugala, nekoliko dana uoči njegova 17. rođendana, ali nakon preranog odlaska u Barcelonu mladi je igrač u biografiji skupio više posudbi nego nastupa za 'vatrene'. Nakon maratonske turneje koja je uključivala Gijon, HSbV, Las Palmas, Milan i Standard Liege, ove sezone Halilović karijeru pokušava vratiti na pravi put u dresu Heerenveena.
Ishod na polovici sezone ne obećava previše jer 23-godišnjak uglavnom ulazi s klupe, a momčad je usidrena u sredini tablice.
Nešto kasnije od Halilovića, ali zapravo na izlazu iz juniora, u svlačionici reprezentacije osvanuo je drugi plavi 'wunderkind' Ante Ćorić, predodređen da u Maksimiru zasjeni Matea Kovačića. Stigao je Ćorić okusiti Ligu prvaka u plavom dresu, tamo bi sporadično bljesnuo i dočekao nekoliko komplimenata s važnih adresa, njegov je talent registrirao i Pep Guardiola, ali je uslijed napetog odnosa s upravom kluba na kraju otišao bez glamura i fanfara, uz odštetu od 6 milijuna eura. Roma zasad ne vjeruje puno Ćorićevu talentu, poslala ga je na kaljenje u Almeriju gdje poput Halilovića uglavnom ulazi s klupe, ali se njegova momčad barem bori za promociju u viši rang.
Slučaj Filipa Benkovića donedavno ne bi ušao u istu ladicu s Pjacom, Halilovićem i Ćorićem, jer njegova je posudba iz Leicestera u Celtic bila zašećerena dobrom minutažom i trofejima, ali po povratku u tabor 'lisica' 22-godišnjak je natrčao na zid Brendana Rodgersa koji više vjeruje drugim igračima. U ovom je prijelaznom roku Benković odlučio krenuti ispočetka, povratak u top-razred traži u Championshipu gdje će s Bristol Cityjem tražiti put do playoffa za Premier ligu.
Četvorici dinamovaca društvo ovdje čine dva Hajdukova talenta o kojima se već dugo ne razmišlja kao o kandidatima za reprezentaciju, iako su svojedobno bili najavljivani kao budućnost 'vatrenih'. Nakon što je kao starter debitirao za Hrvatsku u kvalifikacijskoj utakmici s Belgijom još u rujnu 2012. godine, s nepunih 18,5 ljeta, Josip Radošević je stigao do Napolija, ali samo kao početne točke duge turneje koja ga je dovela do danske lige (Brøn-dby). I Andrija Balić (22) je već skupio četiri godine legionarskog staža, ali nije pronašao mjesto pod suncem. Ovu polusezonu odrađuje u Serie B igrajući za Perugiju. J
Danas je na Cipru, u Ethnikosu, gdje, kako kaže, s "jednim malim klubom radi, ali i - uživa".
- Uživam povjerenje i čini mi se da stvaramo nešto dobro - kaže Dean Klafurić, kroz čije su ruke prolazili svi dinamovci iz ove priče.
- Istina, i kada vrtim film, od njih je definitivno najtalentiraniji bio Halilović, a najveći radnik Benković. No, u nogometu često stvari odu u krivo, kao što se često i vrate na svoje mjesto. Za njih još uvijek vjerujem da ima vremena da karijere vrate tamo gdje i pripadaju. Istina je da sam ih i ja vidio barem kao standardne reprezentativce, ali...
Klafurić tvrdi da su im se u karijerama stvarale i prepreke.
- U jednome času, nikad mi nije bilo jasno zašto, netko je odlučio da Benković mora dodatno jačati svoje fizičke atribute. A bio je prirodno snažan, dakle, umjesto toga, moglo se raditi na drugim aspektima igre. Ne znam je li pretreniranost uzrokovala seriju ozljeda koje proživljava, no u svakom slučaju i one ga koče u razvoju. Baš kao i Pjacu, kojeg bih ipak isključio iz ove priče, jer njemu je sve išlo kako treba, no onda se dogodila ta nesreća na koju nije mogao utjecati...
OK, ali recimo Halilović i Ćorić?
- Alen, koji je i sam svjestan da je imao karakternih minusa, imao je pritom i nevjerojatan slijed: došao je Las Palmas, a na predstavljanju se tuku tadašnji trener Quique Etien i predsjednik. Dođe drugi trener i ne vidi ga. Pa ode u HSV, i tamo odleprša trener koji ga je želio, i to za nekoliko dana. Pa se u Milanu urušava i nanovo gradi cijela uprava... Imao je nevjerojatnu seriju pehova, no jasno je da je nešto i na njemu. Za Antu znam najmanje, ali vidim da je i on iz Rome krenuo u Almeriju tražiti sreću...