Ako ste mislili da će se nešto u hrvatskom streljaštvu promijeniti zbog olimpijske medalje, prevarili ste se

Streljaštvo je ako se gleda po učinkovitosti ponajbolji hrvatski sport. Imamo pet-šest vrhunskih, najviše u trapu. U muškom osnovnom streljaštvu, da se nitko ne naljuti imamo dva vrhunska, a u ženskom nakon odlaska Snježane Pejčić više nemamo aduta koji se može nositi sa svjetskim vrhom. I to streljaštvo je na Olimpijskim Igrama u Parizu osvojilo svoju četvrtu medalju na OI, nakon dva zlata Giovannija Cernogoraza i Josipa Glasnovića u Londonu i Riju, nakon bronce Snježane Pejčić u Pekingu, broncu je kao prvu medalju muškog ‘osnovnog‘ streljaštva na OI osvojio Miran Maričić. Imali smo dva strijelca u finalu zračne puške, dva smo imali i u finalu u Londonu kada su pucali Anton Glasnović i Giovanni Cernogoraz.

Zašto je to nevjerojatno? Zato što se kod nas u to ulaže jako malo, zato što nema masovnosti, zato što za jedno domaće natjecanje jedva skupimo 15 ljudi, zato što osim u ovakvim situacijama za to streljaštvo malo tko uopće mari i zna. Grubo rečeno u ovom sportu dominiraju sile, jer oružje je uvijek kod njih. Recimo savršen primjer je prvenstvo u zračnoj pušci u Kini ili Indiji traje po 20-tak dana, jer je nevjerojatna masovnost i iz te masovnosti mora izaći nešto. A ta Kina je imala jednog finalista, mi dvojicu, ta Indija je imala jednog finalistu, mi dvojicu, ta Indija je ostala bez medalje, a mi imamo broncu. E to je čudo, pravo ludo i dokaz samo kakve sportaše imamo.

Mislite li da će se za streljaštvo nešto promijeniti s ovom broncom Mirana Maričića. Daj Bože da bude tako, ali iskustva jasno kažu – neće. Sve će samo ovisiti o tome kako će se sami strijelci postaviti u toj priči i koliko će je moći nositi na leđima. Moramo u okviru toga što imamo pronaći minimum s kojim možemo barem održati ovo što imamo danas. Maričić će trajati još, ali Petar Gorša može otići sutra, kao i Snježana Pejčić nakon Tokija, a nakon nje tri godine nismo uspjeli napraviti ništa. Način koji imamo garancija je samo labuđeg pjeva i ako netko ima mogućnosti pomoći, to bi bilo možda jednako vrijedno ovoj medalji u Chatourouxa. Četvrtoj hrvatskoj olimpijskoj!