U subotu navečer SAD se dokopao petog uzastopnog zlata na Igrama, 13. ukupnog. Ne računajući posrtanje razularene momčadi u Ateni prije 20 godina, otkako SAD šalje na Igre NBA postavu, nikada se nije dogodilo da su za osvojiti zlato Amerikanci morali isukati sva svoja oružja.
Kontra Srbije u polufinalu morali su odigrati s petorkom u kojoj su bila četiri MVP-ija, petorkom u kojoj je LeBron James morao pod svoje uzeti Nikolu Jokića, Steph Curry pogoditi devet trica, a Kevin Durant stavljati važne lopte s “midrangea”. I Joel Embiid odigrati jedinu ozbiljnu utakmicu na Igrama. Morali su Ameri odigrati obranu s kojom su srpsku organizaciju igre izbacili na centar, morali su odigrati najboljih deset minuta - usudit ću se napisati - u povijesti Igara.
U subotu, u finalu, Victor Wembanyama je Francuzima darovao nadu, doveo ih je do minus tri na tri minute do kraja. Onda je Steph Curry pogodio četiri vezane trice. Svaka sljedeća je bila spektakularnija od one prethodne. I SAD je, ne bi li osvojio zlato, u toj završnici igrao samo jednu akciju. “Pick and pop” LeBrona i Curryja, u kojoj se najbolji šuter svih vremena odmotavao na šut i pogađao ono što jedini on može pogoditi. Stavio je osam trica Curry u finalu, stavio je devet u polufinalu. Ukupno 17. Do tada je ih je pogodio u cijelom turniru, u prve četiri utakmice, samo pet.
Četiri najbolja nisu Amerikanci
SAD je morao staviti sve na crtu. Ovo više nije vrijeme u kojem je dovoljno samo pojaviti se i čekati da svi “skinu gaće” kad ih vide. Ovo je vrijeme u kojem protivnici znaju da mogu s njima. Iako su u Pariz stigli sa svim najboljim što imaju.
I premda je ovo zlato pretvorilo Kevina Duranta u najdekorativnijeg košarkaša na Igrama u povijesti jer nitko nema četiri zlata poput njega, iako je LeBron James dobio još jedan ulomak u grandioznoj knjizi Ostavštine, a Steph Curry upisao prvo olimpijsko zlato (ima 29-0 u utakmicama za reprezentaciju), premda je Joel Embiid, četvrti MVP u postavi, mogao zaključiti kako je odabrao pravu reprezentaciju, američko zlato i način na koji je osvojeno otvorit će neka nova pitanja.
Za četiri godine se Igre vraćaju u SAD, Los Angeles će biti domaćin, tada više neće biti LeBrona, Duranta i Curryja, čak je i ne baš pametni Embiid kazao kako će on na tim Igrama biti u dresu Kameruna. Znači, zlato će braniti neki drugi ljudi.
Mogu li ga obraniti?
Svijet se približio Amerikancima, to se znalo i prije ovih Igara, to je s Igrama u Parizu postala činjenica. Četiri od pet trenutačno najboljih igrača NBA lige nisu Amerikanci (Nikola Jokić, Shai Gilgeous-Alexander, Luka Dončić, Giannis Antetokounmpo), a što je peti, Joel Embiid, to niti on sam ne zna.
Amerikanci će imati tri godine - do Svjetskog prvenstva u Kataru 2027. - složiti novu reprezentaciju, reprezentaciju u kojoj više neće biti velikih osigurača, kako bi godinu dana kasnije imali reprezentaciju spremnu nastaviti dominaciju. I dalje je to najveća produkcija sjajnih igrača, i dalje će reprezentacija koju će nositi Edwards, Tatum, Booker, Haliburton, za koju će igrati neki kojih nije bilo u Parizu jer nisu još dovoljno dobri, biti jaka i velika. Ali nitko, pa niti Amerikanci, trenutačno se ne mogu okladiti da će to biti dovoljno.
Francuzi su zaigrali veliko finale, u njemu su pokazali da se fizički itekako mogu nositi s Amerima, dok su najboljeg čovjeka imali u najraskošnijem mladom igraču današnjice, samo 20-godišnjem Victoru Wembanyami. Čovjek koji bi mogao promijeniti košarku, čovjek kojem će za četiri godine u Los Angelesu biti uz bok i prvi pick NBA drafta, Zaccharie Risacher, dok je samo ovo ljeto draftirano šest novih Francuza, navješćuje velike stvari za francusku košarku. Plakao je Wemby nakon finala i te će suze biti motivacija za sve ono što slijedi.
Nijemci će teško držati korak
Tu su i Srbi, kojima je subota donijela broncu, ali je poraz od SAD u četvrtak već počeo dobivati obrise mita u kojima se gube činjenice, a potencira subjektivizam. Srbi imaju najboljeg na svijetu, Nikolu Jokića, ali on ima okruglih trideset i nema tijelo poput LeBrona da traje do četrdesete. Jokić je sada u svom “primeu”, kakav će biti za četiri godine tek treba vidjeti, ali Srbi će biti tu, uvijek opasni. I Amerikanci će im biti crvena krpa. Zbog četvrtka.
Dok se opijao nakon bronce, negdje u Parizu, Nikola Jokić je pjevao i “Prokleta je Amerika”, iako ga je ista ta Amerika napravila najboljim igračem svijeta i jednim od najbogatijih sportaša današnjice. Ali, kad alkohol proradi, onda stigne i ta na repertoar, negdje između Baje Malog Knindže i još ponekih poskočica. Jokić se kasnije, zajedno sa suigračima, jedva popeo na postolje ne bi li primio broncu. Srbi su se doimali pijaniji od Litavaca 1992. u Barceloni, a smatralo se da je tako što teško nadmašiti.
Tu su i ostali. Nijemci su - poput Srba - u svom “primeu”, ali teško će zadržati ovakav korak u sljedećem olimpijskom ciklusu. No, Kanada i Australija bi to itekako mogle.
Posebno Kanada, koja ima Shaija, koja nije dobila što je željela od Murraya i kojoj je u Parizu falio Wiggins. Ako u sljedeće četiri godine Kanađani isprofiliraju samo solidnog, čak to ne treba biti niti elitni centar, Kanada bi mogla biti jedan od favorita u Los Angelesu. Kao što će FIBA košarka postati dvorište Australca Josha Giddeyja, upravo onakvo kakva je to za Luku Dončića. Ili kako je u njoj počeo davati Giannis Antetokounmpo za Grke.
Mogu li u tu priču za četiri godine nekako ući Hrvati? Već sada je jasno kako će Eurobasket, na koji se Hrvatska tek treba kvalificirati, a tu će biti ključni ogledi s BiH u studenom, sljedeće godine biti vrhunska priča. Jer, Srbi će tu tražiti prvo zlato, Francuzi se nadaju početi svoju dominaciju, Luka Dončić i Giannis imaju svoje planove, Nijemci još uvijek traju, dok Španjolci, Latvijci, Litavci neće sve gledati sa strane.
Hrvatska je trenutačno u procesu stabilizacije. Ona znači da bi u sljedećem olimpijskom ciklusu trebala biti na svim velikim natjecanjima. Dakle, na Eurobasketu 2025. pa i na SP 2027. te, jasno, na Igrama u Los Angelesu. Kad bismo došli do tih natjecanja, na njima bi trebalo pokušati odigrati što je bolje moguće, uhvatiti nokaut dio natjecanja i tamo se potući sa svima.
Povratak na naše ekrane
U Los Angelesu će Dario Šarić imati 34, Mario Hezonja 33, Ivica Zubac 31 godinu. Do tada bi se trebao profilirati novi NBA igrač Karlo Matković, kojem je sada 23, trebao bi razbuditi svoj talent u Europi Luka Šamanić, kojem je sada 24 i treba se nadati da će se pojaviti veliki vanjski igrač. Ako ga već ne proizvedemo, realnije je da ga skautiramo, pa mu damo državljanstvo. Nije popularna metoda, ali ako u vaterpolu imamo Rusa i ako to omogućuju pravila, zašto ne?
Ali, taj mora biti elitni. I sposoban igrati četiri godine. Bez obzira na to koliko je simpatičan i dobar Jaleen Smith, novi Amerikanac bi trebao biti u razini Zupca, Šarića i Hezonje, ne ispod njih. Ako želimo biti u društvu najvećih. I tu nešto reći.
Nije to tako teško. Vidjeli smo, uostalom, na olimpijskim kvalifikacijama u Pireju. Ovo je ljeto bilo ukupno dobro za hrvatsku košarku. Pokazali smo da smo u stanju igrati dobru košarku, čak i dobili Luku Dončića i Sloveniju, bili 40 minuta daleko od Igara, ali možda je važnija od toga činjenica kako se košarka vratila na televizije. Na svima dostupnim kanalima mogao se gledati turnir iz Pireja, bilo je dovoljno svima dostupne košarke na Hrvatskoj televiziji s Igara.
Problem s našom košarkom je počeo kad je ona nestala s javnih televizijskih servisa. U vrijeme kad se nisu prenosila finala, a mogla su se, budući da su u njima, zamislite, igrali Srbi.
Ostaje se za nadati kako bismo se mogli uključiti u trend. U novi svjetski poredak košarke. Novi poredak u kojem Amerikanci, čini se, neće biti jedini koje se nešto pita...