Tradicija nošenja državnih zastava na svečanosti otvaranja (uvedeno je kasnije i na svečanosti zatvaranja) olimpijskih igara seže u 1908. i Igre u Londonu. Tada je naime uvedeno pravilo, običaj da natjecatelji u mimohodu stupaju iza svojeg nacionalnog barjaka. Usput budi rečeno, već na tim Igrama su se pojavili i neki problemi, iskričavo incidentne situacije.
Primjerice, Finska je tada bila dio Ruskog Carstva. Rusima je njihova ogromna država uvijek bila očito preskučena, pa svako malo napadaju nekog u susjedstvu. I tako više od stoljeća, pa i malo više. U svakom slučaju, Finci te 1908. nisu željeli stupati iza stijega okupatora, pa su hodali bez zastave, izdvojeni od ruskih sportaša. No, sa Skandinavcima je i inače bilo problema 1908. Recimo, Šveđanima organizatori nisu pronašli zastavu, pa su logično Švedi rekli: “Nema zastave, nema Sverige”. Ne baš tim riječima, ali navodno je tako bilo.
Ralph Rose, američki stjegonoša u Londonu 1908. odbio je prilikom mimohoda, spustiti u znak pozdrava i naklona, koplje sa zastavom SAD u prolasku ispred kraljevske lože u kojoj je sjedilo Njegovo Veličanstvo, Edward VII.
- Ova zastava se ne klanja ni pred jednim ovozemaljskim kraljem - izjavio je ponosni Ralph.
Citat se smatra primjerom irskog i američkog prkosa britanskoj monarhiji, iako je njegova izvornost ili istinitost osporavana. Pretežito iz britanskih krugova. No dobro, tako to bijaše u početku...
Za hrvatskog sportaša i sportašicu, teško da postoji veća čast od nošenja našeg stijega na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara. U redu, poseban mora biti osjećaj osvajanja medalje, posebice zlata i intoniranja himne, ali mimo natjecateljskog dijela, biti određen za barjaktara posebna je čast. Postoje različiti inače načini određivanja stjegonoše. U SAD to između sebe čine sami sportaši, olimpijke i olimpijci. U Hrvatskoj to čini HOO, dok se u obzir uzimaju sportska veličina i uspješnost, poglavito olimpijska dakako.
Kada govorimo o ljetnim olimpijskim igrama, prvi naš stjegonoša na svečanosti otvaranja u Barceloni 1992. bio je tenisač Goran Ivanišević. Logičan odabir jer je Goran u tom trenutku bio jedan od viđenijih, uspješnijih i poznatijih naših sportaša. U konačnici na tim je Igrama i osvojio dvije kolajne, ali više od toga. Goran je u te turobne, ali opet slavne i istinski junačke dane naše mlade države koja je tada brojala tek nekoliko mjeseci od međunarodnog priznanja, pronosio hrvatske boje na turnirima diljem svijeta. Sjećaju se mnogi njegove vrpce oko glave ili za kosu, u hrvatskim bojama, s hrvatskim grbom. Malo i prkoseći pravilima, onda stoga novčano kažnjavan, ali odstupao nije.
Na Igrama u Atlanti 1996. nositelj hrvatske zastave bio je Perica Bukić. Kapetan Barakuda, u tom trenutku inače najtrofejniji vaterpolist svijeta, te dvostruki olimpijski pobjednik iz Losa Angelesa 1984. i Seoula 1988. Još jedan razumljiv odabir, ali i još jedan koji je ujedno i opravdan dodatno na tom natjecanju. Hrvatsku su vaterpolisti naime došli do finala.
- Imam dva zlata, sretan sam sa srebrom, ali nikada ipak neću prežaliti što nemam i to treće zlato. Zato jer bi to ipak bilo zlato za Hrvatsku - govorio je puno puta kasnije Perica Bukić.
U Sydneyu 2000. hrvatski je barjak u desnici ponosno uzdigao Zoran Primorac, naša stolnoteniska legenda. S ukupno sedam nastupa OI (jedna bronca 1988. u paru s Ilie Lupulescuom), on je do danas hrvatski rekorder s najvećim brojem nastupa na različitim Igrama, ali ujedno i u svjetskom vrhu. Ne samo stolnog tenisa, već općenito.
Atena 2004. bile su Igre na kojima je hrvatsku zastavu ponio još jedan vaterpolist, veliki olimpijac Dubravko Šimenc. Zlatni iz Seoula 1988. za onu propalu državu, te srebro za Lijepu našu iz Atlante 1996.
U Pekingu 2008. trobojnica crven-bijeli-plavi bila je sigurna u rukama Ivana Balića. Rukometaš kojeg teško da uopće treba predstavljati. Virtuoz ovog sporta, olimpijski pobjednik s Igara četiri godine ranije.
Četiri godine kasnije, u Londonu je hrvatski barjaktar i druge igre zaredom bio jedan rukometaš. S punim opravdanjem. Vratar Venio Losert, jedini naš rukometaš s čak tri olimpijske medalje, sve tri za Hrvatsku. Zlato u Atlanti ‘96, zlato u Ateni ‘04. i bronca u Londonu ‘12.
Rukomet i vaterpolo, dva naša najtrofejnija momčadska sporta, nastavili su se izmjenjivati glede stjegonoša. U Rio de Janeiru 2016. hrvatski je barjak u rukama opet jednog vratara, ali sada vaterpolskog, Josipa Pavića. Hommage olimpijskom pobjedniku iz Londona.
Zamjetno je dakako da su na ljetnim OI hrvatsku zastavu na svečanosti otvaranja nosili samo muškarci. Doduše, Janica Kostelić nosila zastavu na ZOI. No, od Tokija 2021. temeljem preporuke Međunarodnog olimpijskog odbora, uvode se dvoje stjegonoša - žena i muškarac. Dakako, one države koje imaju više od jednog sportaša i koje još k tome imaju više-manje, ravnomjernost u spolovima. U Tokiju su tako hrvatski stijeg nosili zajedno Sandra Perković i Josip Glasnović.
Tradicija se nastavila u Parizu, Barbar Matić i Giovanni Cernogoraz ušli su u društvo velikana kojima je ukazana ova velika čast.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....