Sudbina mnogih sportova u Hrvatskoj je, na žalost, takva da iskoče u prvi plan samo tijekom Olimpijskih igara i mnogi uspjesi između toga prođu potpuno nezapaženo, ispod radara šire javnosti. Posebno to do izražaja dolazi u ova moderna vremena kad su važni samo klikovi, pa tamo neka svjetska bronca ili europsko srebro uopće više nisu važni. I onda se mnogi čude kad dođu Olimpijske igre i kad na postolju završi netko od sportaša čije ime im baš “ne zvoni”.

Zaokružene godine uspjeha

Miran Maričić (27) jedan je od takvih sportaša, skroman i samozatajan, čovjek koji u skladu sa svojim imenom mirno i u tišini ostvaruje velike uspjehe. Strijelac iz Bjelovara još je 2018. osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu, ima iza sebe i europske medalje i niz uspješnih nastupa u Svjetskom kupu. Već to je bilo dovoljno da ga se svrsta barem u širi krug kandidata za odličje, pa opet, za mnoge je bilo iznenađenje kad je oko njegova vrata zablistala bronca nakon finala zračne puške 10 metara, ujedno i prva hrvatska medalja u Parizu. A Maričićeva medalja nije čudo koje se pojavilo niotkuda, iza nje su godine i godine predanog rada, odricanja, treniranja po hladnoći, traženja motivacije... I godine i godine uspjeha koji su sada zaokruženi na najvećoj, olimpijskoj pozornici.

- Polako postajem svjestan što sam napravio i osjećaj je nevjerojatan, nevjerojatna mi je pomisao da sam uspio osvojiti medalju. Vjerujem da će taj osjećaj, dojam i emocije biti prisutni još jako dugo i htio bih da bude tako jer ovo je stvarno nešto posebno - govori Miran s nekoliko dana odmaka.

Priznaje da su mu dani nakon povratka u Hrvatsku bili pomalo stresni jer dobio je pažnju na kakvu nije navikao.

- To je ipak bilo nešto novo jer streljaštvo nije toliko medijski popraćeno, ali drago mi je što smo Petar Gorša i ja uspjeli ući i finale i što su nas naši građani mogli gledati na HRT-u. Dobio sam puno poruka podrške, a nevjerojatno je vidjeti i koliko nas je ljudi došlo podržati na dočecima u Bjelovaru i Zagrebu. Drago mi je što smo tako ispromovirali naš sport.

ALAIN JOCARD Afp

Vratimo se malo unatrag. Kad je sjedio u avionu na putu za Pariz, kakav je bio osjećaj, je li bio optimist?

- Iskreno, nisam u tom trenutku uopće razmišljao o medalji. Znao sam da imam šansu jer svi koji se plasiramo na OI imamo dosta dobre šanse. Međutim, tada sam razmišljao samo o tome kako odraditi što bolje kvalifikacijski meč i kako biti spreman u tom trenutku. Imali smo dosta treninga prije prvog meča, tako da sam uspio pohvatati sve što bi me moglo snaći, što bi mogle biti prednosti, a što nedostaci. I na kraju je stvarno sve ispalo kako treba.

Još dvije do tri Olimpijade

Hoće li nakon ove medalje svi budući izazovi i natjecanja biti lakši?

- Vjerujem da će biti tako, da ću sada biti malo opušteniji što je jako važno za naš sport. Nisam nikad sebi stavljao presing da nešto moram, da moram osvojiti olimpijsku medalju, ali sve je išlo u tom smjeru. Sad kad je taj cilj ispunjen, vjerujem da ću biti opušteniji i da ću moći bolje odrađivati kvalifikacije, a pogotovo finala. Odraditi olimpijsko finale je ogromno iskustvo, teško je pucati jer je puls jako visok i tijelo posve drugačije radi, a morate ostati smireni da biste pogodili što jači centar. Sljedeća međunarodna natjecanja imamo u studenom, a što se tiče većih, prvo je Europsko prvenstvo u ožujku. Dotad imam vremena spremiti se, pa ćemo vidjeti kako ću funkcionirati nakon ove medalje. Ali, vjerujem da će biti još bolje.

Kad smo već kod budućnosti, koliki je vijek trajanja vrhunskih strijelaca i koliko bismo još dugo mogli gledati Mirana na najvećim natjecanjima?

- Nadam se da ću potrajati što duže, htio bih još barem dva do tri olimpijska ciklusa. Međutim, vidimo da je u svjetskom streljaštvu sve više mlađe ekipe. Pogledajte naše finale u zračnoj pušci, Gorša je bio najstariji s 36 godina, ja sam bio drugi s 27, a prosjek finalista je bio 23 godine. Sve više država financijski podupire sport, sve više ljudi živi od streljaštva, cijeli svjetski vrh se profesionalno bavi time i zato je i sve više mlađe ekipe. U svakom slučaju, nadam se da ću potrajati što duže i da ću se moći nositi s tom mlađom generacijom. Trenutno me nije strah, ne predstavlja mi to problem, ali tko zna što nosi budućnost.

Odmah mi je sport sjeo

Prepričavao je Miran posljednjih dana kako se streljaštvom počeo baviti zbog Gorše, odnosno nakon njegovih uspjeha. Kakvi su bili ti počeci, je li se odmah zaljubio u ovaj sport?

- Jesam, odmah mi je sport sjeo, čim sam došao na prvih nekoliko treninga, samo sam čekao da idem opet. Naravno, u početku je to bilo 2-3 puta tjedno, ali uživao sam u svakom treningu, a s vremenom su došli i bolji rezultati. Već nakon nekoliko mjeseci Gorša je počeo raditi sa mnom, uveo me u svijet streljaštva, kasnije i u svijet profesionalnog sporta, tako da sam imao najbolje moguće temelje.

Maričić u društvu braće Lončarić i Sandre Elkasević

RANKO SUVAR Cropix

Na tim je temeljima izgradio veliku priču, a sjeća se i trenutka kad je shvatio da će mu streljaštvo biti životni poziv.

- To je došlo kad sam postao svjetski juniorski prvak 2017., ta medalja me promijenila kao sportaša. Imao sam dotad puno finala na državnoj i međunarodnoj razini, ali uvijek bih završio na šestom, sedmom, osmom mjestu. Zato mi je to zlato trebalo kao vjetar u leđa za sva buduća natjecanja i već sam sljedeće godine osvojio broncu na seniorskom SP-u i kvotu za OI u Tokiju. Dakle, 2017. sam odlučio da se želim ozbiljnije baviti streljaštvom, a 2018. da idem potpuno u profesionalni sport.

Bilo je, naravno, na tom putu i kriza i teških trenutaka, kao i kod svih...

- Imao sam jednu veću i jednu manju krizu u ranijoj dobi, ali ne zbog neke nepravde, nego zbog privatnih razloga i gubitka motivacije. Prvi put nakon što nisam pohvatao neke elemente, teško sam uspijevao smiriti oružje da metak završi tamo gdje bih htio. Kad ste dijete, želite sve što brže i što bolje, a to u streljaštvu ne funkcionira. Međutim, eliminirao sam te probleme i nastavio trenirati, dok je druga kriza došla u srednjoj školi. Gorša je otišao iz kluba i bilo mi je teško trenirati jer sam bio usamljen na streljani. Bili su to i zimski mjeseci, streljana je bila strašno hladna, često sam bio i bolestan zbog toga i, naravno, uz obveze u gimnaziji koje su me pritiskale, čovjek jednostavno izgubi motivaciju. Svaku večer bih poslije škole išao na treninge, do 9 ili 9.30 navečer sam bio na streljani, uglavnom sam, želja je padala, rezultati su padali, motivacija nikakva... Tada sam si dao ultimatum, ili ću ostvariti normu za reprezentaciju ili ću prestati pucati. I otišao sam u Solin na izborno natjecanje i odradio osobni rekord. Tako je očito trebalo biti.

Odmah nakon osvajanja medalje istaknuo je kako naši strijelci imaju veliki hendikep jer Hrvatskoj nema zatvorene streljane za mali kalibar.

- Evo, sad je krenula priča i oko toga i nadam se da će ova medalja donijeti tu promjenu. Sve susjedne države imaju zatvorenu malokalibarsku streljanu, tako da smo prisiljeni ići kod njih na pripreme, pogotovo zimi. Naša konkurencija trenira mali kalibar, a mi krećemo s tim tek kad nam bude malo toplije. Minimum za odraditi trening na malom kalibru je 15-ak Celzijusa, s time da je i to dosta hladno i to nisu dobri uvjeti. Vidjet ćemo u kojem će to smjeru krenuti, u Bjelovaru je nešto u planu, čuo sam da bi se možda nešto radilo i u Zagrebu. Sad je puno euforije oko medalje, nadam se da će se nešto pokrenuti jer već niz godina imamo vrhunske rezultate.

Mogu živjeti od streljaštva

Olimpijska disciplina trostav malokalibarskom puškom puca se vani, ali i za nju je važno trenirati u zatvorenom.

- Važno je jer nema vjetra i metak će završiti tamo gdje ga opalite. Vani imate utjecaj vjetra, ali i promjene u svjetlu na meti, pa metak često završi tamo gdje ga ti vanjski čimbenici odvuku. Opalite, primjerice, metak na savršenu sliku, ali uz vjetar završi u devetki. A ako je jači vjetar, može to otići i do petice ili šestice. Tako da je za pripreme i za dobro posložiti stvari važno biti u zatvorenom.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od streljaštva?

- Može, imamo potporu HOO-a i Ministarstva obrane sa stipendijama i možemo od toga kvalitetno živjeti, a ja imam i potporu Grada Bjelovara. Međutim ono što je problem i čega sam svjestan od samih početaka jest da je sve to kratkoročno. Iz godine u godinu moramo imati dobre rezultate, konstantno biti u vrhu, ne možemo si priuštiti dvije lošije sezone jer onda automatski padaju primanja. To je jedina mana i nadam se će se ugovori potpisivati na duže. Dio Hrvatske vojske postao sam godinu nakon osvajanja svjetske bronce. Imamo ugovore na određeno vrijeme i bitno je natjecati se redovito i na tim natjecanjima biti u vrhu.

Koliko je u Hrvatskoj teško tzv. malim sportovima koji nisu medijski eksponirani, i što se tiče ulaganja, i što se tiče privlačenja i zadržavanja mladih?

- Nemamo baš toliku publiku i medijsku pozornost, ali mislim da će se to nakon ovih Igara malo promijeniti. Što se tiče ulaganja, tu se može puno više napraviti jer smo često svjedoci da se ulaže u neke druge sportove koji možda nemaju ni približno dobre rezultate kao mi. Nije na meni da to definiram gradovima, ali vjerujem da će i to biti bolje jer često ti mali sportovi ispaštaju i u sjeni su. Naravno, nije za uspoređivati nijedan sport s nogometom, ali mislim da se s nekim drugim sportovima možemo usporediti. Možda neka sredstva znaju ići u krivom smjeru, a vjerujem da naši rezultati zaslužuju veća ulaganja.

Miran Marićić sa suprugom

RANKO SUVAR Cropix

A ima li zanimanja mladih za streljaštvo?

- Ima, iako smo trenutno, što se tiče hrvatske reprezentacije, možda malo u stagnaciji. No, u klubu imamo dosta perspektivnih klinaca i vjerujem da s ispravnim radom i željom za napretkom mogu puno postići. Ima i na razini cijele Hrvatske dobrih mladih strijelaca, ali s njima treba raditi, a što se tiče trenerskog kadra, tu malo zaostajemo. Nadamo se ipak da će i to krenuti u dobrom smjeru i da će ti talenti doći do izražaja. Ali uz talent mora postojati i rad i ispravan pristup kako bi se taj rad s treninga mogao prenijeti i na natjecanja, to je najveći problem u sportu.

Vidi li možda sebe kao trenera, poput svog uzora i mentora Gorše?

- Trenutno o tome ne razmišljam toliko, međutim nakon karijere bih volio ostati u sportu, pa možda i biti trener. Ali, zasad razmišljam samo kao sportaš, da što duže potrajem i ostvarim što bolje rezultate.

Još ne trebam psihologa

Kako se vježba mirnu ruku i psihičku stabilnost na stresnim natjecanjima?

- Tu najviše ulogu igra iskustvo. Bitno je imati veliki broj utakmica u nogama, redovito se natjecati jer čovjek mora malo otupjeti na sav taj pritisak i stres. Međutim, jako je važna i priprema natjecanja, kako ću pristupiti meču, finalu. Definiram si što me čeka, da budem spreman kad dođe start, znam što radim, da ne improviziram, nego da se držim svog plana i odrađujem ga na najbolji način. Također, važna je i manipulacija misli jer u tim trenucima glava radi 100 na sat i važno je ostati sabran i davati maksimum u datom trenutku.

Jesu li i sportski psiholozi uključeni u tu pripremu?

- Znam dosta strijelaca koji rade s psiholozima, međutim ja nisam među njima. Najviše razgovaram s Goršom, a kroz sva ova natjecanja sam upoznao jako dobro samog sebe, tako da zasad ne koristim usluge psihologa, ali to nikad nije isključeno.

Iako je za streljaštvo važno biti smiren i jak u glavi, to ne znači da u ovom sportu ne postoje i fizičke pripreme.

- Naravno, moramo redovito vježbati. Obično moj dan izgleda tako da ujutro odradim zračnu pušku, a popodne idem na kondicijske treninge, teretana i trčanje. Kad imam malokalibarski trening, ode mi, na žalost, cijeli dan jer moram putovati u Zagreb i tek predvečer dođem doma. Važno je biti u dobroj fizičkoj kondiciji zbog sprečavanja bolova. Mišići moraju biti na dobroj razini, moraju biti jaki da mogu trpjeti statični pritisak. To je u zračnoj pušci skoro sat i pol vremena, a mali kalibar je fizički još zahtjevniji. Zato moramo biti u formi jer bez toga bi brzo došli bolovi.