Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo stvorena. Bezvremenski klasik Tina Ujevića i poruka iz Zagreba povezali su ovaj stih i jednu od najboljih hrvatskih sportašica svih vremena Sandru Elkasević. Stvorena da traje. Dvanaest godina od prve osvojene olimpijske medalje, 14 ljeta od prve seniorske titule u bacanju diska. Stvorena da traje, ali stvorena da traje na svjetskom vrhu.
Najduži pobjednički krug
Toliko je godina od toga prošlo da je teško sjetiti se točnog datuma, ali bila je zima, vjerojatno veljača, i neka od godina prije nego što je počela bacati u seniorskoj konkurenciji. Stari Domagoj podno maksimirske zapadne tribine, upoznavanje s mladom talentiranom sportašicom i pozdravne riječi nezaboravnog Ivana Ivančića, popularno zvanog Trendžo.
“Zapamti, o njoj ćeš pisati više nego o Blanki Vlašić”.
Zapamtio sam, zapamtio tu rečenice. I više puta je se sjetio svih ovih godina koliko Sandra (prvo Perković pa sad Elkasević) traje u vrhu Kraljice sportova. Traje već toliko dugo da je postala najuspješnija hrvatska olimpijka u povijesti ljetnih Igara, računajući cijeli olimpijski pokret samo je Janica Kostelić ispred nje na vječnoj listi. Snježna kraljica pa Kraljica diska. Blagoslovljen je hrvatski sport.
- Velika mi je čast što sam u tom društvu, uz takvo ime. I veselim se novoj prilici da poboljšam svoj učinak, da proširim svoju listu medalja koju sam otvorila u Londonu 2012. U Parizu 12 godina kasnije sam bacala s istim žarom, taj osjećaj i moj pristup nikad se neće promijeniti i već razmišljam o sljedećim Olimpijskim igrama - priča Sandra Elkasević dan nakon svog četvrtog olimpijskog finala, dan u kojem je vrhunac bila svečana ceremonija dodjela medalja.
Desetak sati nakon što je osvojila broncu, plesala, pljeskala, vodila navijanje. Bio je to vremenski najduži pobjednički krug koji sam doživio na velikim atletskim natjecanja u više od 20 godina izvještavanja s lica mjesta. Trajao bi i duže da je bilo vremena i mogućnosti. Etna emocija...
- Još uvijek se nisu stišale emocije i mislim da će još dugo trajati u meni. Nakon što sam konačno legla u krevet sjetila sam se tog kišnog finala u Tokiju prije tri godine i zahvalila što su se uslišale sve moje molitve. Tri godine sam o ovome razmišljala, planirala ovu medalju i sad sam izuzetno sretna i ponosna na sebe.
Poginula sam junački
S jedne strane Sandra Elkasević je atletičarka koja je u karijeri osvojila sve titule, već s 23 godine je bila europska, olimpijska i svjetska prvakinja, ali s druge se radi o natjecateljici koja se naziva Discus Queen, a koja nije bila na postolju ni na posljednjim Olimpijskim igrama, niti na posljednjem Svjetskom prvenstvu. Izgledalo je kao da je taj podatak bio podcijenjen u kontekstualiziranju Sandrinog pristupa velikom pariškom obračunu.
- Shvaćam, ali meni je i dalje Tokio bio najveći stres. Unatoč tome što sam imala dva olimpijska zlata pucala sam na najsjajnije odličje (nitko nikada nije osvojio tri olimpijska zlata u ženskom disku), a onda doživjela veliko razočaranje. Zbog toga je moj san i san cijelog mog tima bio da se u Parizu vratim na postolje.
I eto je, stajala je to pred nama, na brončanoj stepenici...
- Naravno da bi mi bilo ljepše da smo barem mogle podijeliti drugo mjesto i obje dobiti srebro, ipak sam i ja bacila drugi najbolji rezultat na natjecanju, ali tako je kako je. I dalje cijeli svoj nastup i broncu osjećam kao svoju pobjedu. Poginula sam junački, s medaljom u džepu. Za koju godinu neće se pamtiti je li bilo srebro ili bronca, nego da imam tri medalje. Onda za četiri godine slijedi Los Angeles.
I to je bilo malo iznenađujuće. Koliko je puta u ponedjeljak i utorak spomenula sljedeće Olimpijske igre, do kojih ima još četiri godine. A u međuvremenu i dva svjetska prvenstva i još dva europska prvenstva. Obilje titula bit će u ponudi.
- Ima ih, ali odavno sam poželjela i sanjala pet OI u karijeri, po jedne za svaki od pet olimpijskih krugova. Cilj je bio i da na svakoj od tih pet osvojim u medalju, ali taj plan je pokvario nastup u Tokiju. No, ostale stvari se nisu promijenile u mom snu. LA 2028. here I come.
S toliko spominjanja Los Angelesa i 2028. godine u kojoj će Sandra Elkasević proslaviti 38. rođendan, nismo željeli izbjeći temu koja je važna u životu gotovo svake osobe na planeti. Roditeljstvo i obitelj... Niz sportašica je pokazao da je četverogodišnji olimpijski ciklus dovoljno dug da se postane majkom i da se karijera vrati na vrhunsku razinu na kojoj je bila, nerijetko i poboljša...
- Najvažnije je da završim sezonu kako Bog zapovijeda, onda ćemo sjesti, razmisliti, popričati i odlučiti. Spremna sam za majčinstvo, ali to je i u Božjim rukama. Dogodit će se kada će se trebati dogoditi, kada bude vrijeme. Najvažnije je da sve ide svojim tijekom i da se događa s razlogom, dok vjerujem i znam da imam najboljeg čovjeka za sebe. I kao trenera i kao supruga i kao životnog partnera i za obitelj.
Edis Elkasević se s vremenom učvrstio kao njezina mirna luka i pokazalo se da je u pravo vrijeme za sebe promijenila trenera. No, kako je ova priča krenula s “lajtmotivom” stvorena da traje, vratili smo se počecima i Ivanu Ivančiću.
- Sigurna sam da je pokojni Ivanča užasno ponosan dok nas gleda odozgora. Na sve što smo napravili i na ovo što je vidio u Parizu. Njegova škola i energija su me pokrenuli, stvorio je odličan temelj koji se s Edisom nastavio nadograđivati. Kuća se može sagraditi samo na zdravim temeljima. I dalje sam ja ona za koju je Ivanča govorio da će sve osvojiti i srušiti svjetski rekord. Mislim da sam ja njegov najveći projekt. Zamisliti kako je mojoj mami bilo kada joj je prilikom upoznavanja rekao da će joj kćer biti olimpijska pobjednica. Imala sam tada samo 14 godina. Sada se ne može reći ništa drugo, nego da je bio prorok. Napravio je puno za hrvatski sport, nas mnoge je učinio kvalitetnim sportašima i ljudima.
Uvjerena sam da je gore najponosniji kada vidi i zna da je djelo njegovih nastavilo živjeti i ostvarivati zajednički snove. Razišli smo se jer je bila prevelika razlika u godina, imali smo veliki disbalans. Možda bismo ostali zajedno da je bio koji godinu mlađi. I Edis i ja smo njegovi produkti i znam da je ponosan na nas. Osvojila sam sve, ali i dalje sanjam i živim za drugi dio tog sna, za postavljanje novog svjetskog rekorda, postati najveća i najbolja bacačica diska svih vremena. Suparnice me se i dalje boje, znaju da sam opasna i da im protiv mene neće biti lako - puna samopouzdanja pričala je Sandra.
Ozljede su me pokvarile
Naravno, pitali smo ju i za ono što joj je Edis Elkasević donio. Bez njega ipak ne bi bila stvorena da traje..
- Mirnoću i dugovječnost. Suvremenije treninge koji mi produžuju karijeru. S Ivančinom svojevrsnom “peri, deri” ruskom školom ne bih mogla ovako dugo trajati jer bih se češće ozljeđivala. Ovako sam s Edisom svoj potencijal dovela na najvišu razinu,
I za povratak na baš naj-naj-najvišu razinu disk bi ponovno trebao letjeti preko barem 69 metara. To su daljine na koje spravu baca nova dvostruka olimpijska pobjednica u bacanju diska Valarie Allman.
- Imam ja tu daljinu u sebi, vjerujem i da ću ponovno bacati preko 70 metra. Ozljede lože i gležnja su me tehnički pokvarile i sada to moram nadoknaditi i ispraviti. Snage imam za te najveće daljine. Na treninzima sam na tragu onoga što sam nekada bila. I u ponedjeljak mi je nedostajalo malo tehnike da bih realizirala najdulji hitac. Valarie je zasluženo zlatna, jako je respektiram, ali ne mirim se s porazima. Završimo ovu godinu pa krećemo ispočetka.
Sljedeća će donijeti nove izazove, ali i početak novog olimpijskog ciklusa. Sandra je bez sumnje iznimno motivirana, nabrijana i željna novog početka. Početka povratka na sam vrh. Sandra, stvorena da traje...
