Baš ga je krenulo, izborio je kvotu za OI, došao na svoje druge OI, osvojio medalju, uskoro će postati tata. Taj sve stiže. Sjajni mladi Miran Maričić sve je oduševio u 200 km od Pariza udaljenom Chatearouxu. Probat ćemo karikirati, ali da nas se krivo ne shvati. Kada on dođe u takvo društvo u kojem su gotovo prisutne vojske, to djeluje kao kada se djeca dođu igrati kauboja i indijanaca. I fantastično je da u toj igri jedan takav lik osvoji medalju, pa pomalo i nestvarno.
Finale s prijateljem Goršom
Miran Maričić olimpijsku kvotu ostvario je gađajući trostav na Europskom prvenstvu kojem je domaćin bio Osijek. Malo je neobično bilo, jer se Maričić usprkos odličnom nastupu nije izborio za nastup u finalu u koje ide osam najboljih. On je bio na 11. mjestu, ali su se “karte” tako složile da je i s tom pozicijom izborio olimpijsku kvotu. Razlog, neke zemlje su već imale iste, pa njihovi aduti nisu bili u igri, dok je bilo najvažnije biti odmah iza njih i Miran Maričić je to uspio. To je nagrada za silan trud koji je uložio posljednje tri godine, u mnogim situacijama bio je jako blizu, uvijek konkurentan vrhu, ali morao je čekati skoro do samog kraja. U Osijeku je imao rezultat kao još šestorica od kojih su se dvojica plasirala u finale. Francuz Kryzs bio je prva kvota, Maričić druga. Stojeći stav je bio odličan, ali najveći problem je bio klečeći u kojem je imao 192 kruga, što nije za vrhunski rezultat i na tom planu je do starta OI radio najviše, jer 196-197 krugova je neki nepisani minimum u klečećem stavu da bi se konkuriralo za sam vrh.
Svoje prve OI u Tokiju Maričić izborio je u prvoj šansi, na SP u Changwonu s medaljom, a sada se suočio s potpuno drugačijom pričom. Puno strpljenja i živaca je trebalo za to. Nije dovoljno samo biti vrlo dobar da bi se uspjelo. U svom prvom olimpijskom nastupu bio je šesti u trostavu i 25. u zračnoj puški. To je sjajan doseg, već tada dokaz da u budućnosti možemo imati velikog strijelca. I on je to u Parizu četiri godine kasnije dokazao. Bio je naša prva medalja na ovim Igrama.
Taj mali je silno talentiran, nekad je bio svjetski juniorski prvak. Znali smo da može puno, ali streljaštvo ima svoje nemilosrdne zakone i ne dozvoljava ni najmanji propust. I on ga nije napravio. Da bi ušao u finale morao je biti među osam najboljih, dok je bio četvrti u kvalifikacija. I Hrvatska koja u smislu streljaštva nije nikakav sila, s njim i Petrom Goršom imala je jedina dvojicu strijelaca u finalu gađanja zračnom puškom. Taj podatak zvuči pomalo nestvarno.
Kineski stroj Sheng Linhao koji će kasnije osvojiti zlato u kvalifikacijama je srušio olimpijski rekord sa 631,7, dok je naš Miran za njim je zaostao tek 0,4 kruga. Fantastično. I tu se vidjelo da je sjajan, da će se upustiti u borbu za medalje.
No, streljaštvo na toj razini ne trpi kiks i dan kasnije trebalo je potvrditi sjajne kvalifikacije, Miran je to još jednom učinio briljantno. Kinez je bio u svom filmu, u finalu je otišao do zlata s novim olimpijskim rekordom 252,2, Miran do bronce i to je nakon bronce Snježane Pejčić u Pekingu isto sa zračnom puškom bila druga klasična streljačka medalja za Hrvatsku na OI, ako se izuzmu trapaška zlata Giovannija Cernogoraza i Josipa Glasnovića. Osvojiti medalju u streljaštvu u kojem se bilo iznimno teško izboriti za olimpijsku kvotu, predstavlja istinski pothvat. Miranovih 230 krugova iz finala ostaje trajno zapisano u povijesti hrvatskog i olimpijskog sporta uopće. Drugi je bio Šveđanin Victor Lindgren, prvi već spomenuti Kinez Sheng Lihao.
Nekoliko dana kasnije u trostavu Maričić nije uspio do finala, bio je 26. Ali koga briga za to nakon bronce u vrućem Chateaurouxu.
Bilo bi dobro imati sustav
Treba reći da svjetske streljačke velesile imaju specijaliste za zračnu i za trostav, dok naši junaci Gorša i Maričić oboje rade podjednako dobro. U uvjetima u kojima rade, u kojima nema streljane za mali kalibar to je senzacija. I s njima nikad ne znaš, prognoze su govorile Gorša bolji u malom kalibru, Maričić u zračnoj. Obojica su bila dobra u zračnoj, nešto manje dobra u malom kalibru. Teško je sve, makar nam izgleda lako.
Zanimljivo je da su i Petar Gorša i Miran Maričić Bjelovarci, da se dobro poznaju, odlično surađuju makar je Gorši 38, a Maričiću 27 godina. Za Goršu je Pariz možda bila i posljednja olimpijska prilika, makar kod strijelaca nema ograničenja, ali realnost pokazuje da je sve više mladih, te da oni sve više diktiraju ritam ovog teškog sporta. Obojica često vole istaknuti da bi bilo dobro imati sustav koji će više strijelaca uspjeti reproducirati za natjecanje na višim razinama, ali kako je to kod nas najteže pitanje ili pitanje svih pitanja ne samo u streljaštvu, ne treba očekivati čuda. Tek se za nadati da će neki zaljubljenik krenuti putem na kojoj su oni zbog kojih ovaj sport prepoznajemo.