Najbolja hrvatska tenisačica postavljena je kao 13. nositeljica olimpijskog turnira. Nadamo se da to nije loš predznak za Donnu Vekić koja na Ol u Pariz stiže ohrabrena svojim najvećim uspjehom u karijeri, polufinalom Wimbledona.

Na kraju je to ispalo tužno polufinale jer Osječanka je bila blizu trijumfa - imala dva puta break viška u trećem setu, pa vodila u finišu odlučujućeg tie-breaka - ali joj je pobjeda ipak iscurila kroz prste.

Trauma ili motiv?

Može to biti traumatično iskustvo, ali može biti i stimulativno, odnosno natjerati je da u nastavku sezone još više "zagrize". U međuvremenu je odmarala neko vrijeme, napunila baterije, zaboravila na nekoliko dana na tenis, a pri tome i tugu nakon poraza od Talijanke Jasmine Paolini u All England Clubu sklonila sa strane. Jer nema u tenisu puno vremena, turniri, sezona ide dalje, a ovog puta je to s Olimpijskim igrama.

- Da, dobro se sada osjećam, makar u danima neposredno nakon polufinala nije bilo lako. Svašta je prolazilo kroz glavu, bilo je tu puno emocija, ali smirila sam se i sada kada se osvrnem, mogu biti ponosna na rezultat u Wimbledonu jer ipak je to najveći teniski turniri i doći tamo do polufinala je velika stvar. Moram zato biti ponosna i velika mi je to motivacija za dalje - kazale je Vekić.

Svu dramu polufinala proživljavala je kao akter na terenu, a s obzirom na ishod nije se natjerala, dapače nije niti imala želju pogledati reprizu ili snimku tog meča.

- Nisam, a mislim da ga nikad i neću moći pogledati - uzdahnula je Donna.

Nismo htjeli dalje "kopati po rani", pa se valjalo s prošlosti prebaciti na budućnost. A to znači i prelazak s trave opet na zemljanu podlogu u Parizu.

- Nije bilo puno vremena tako da su pripreme bile brzinske, a zemlja je specifična podloga, možda meni i najmanje odgovara, ali tako je kako je. Moram se prilagoditi što brže i vjerujem da će biti dobro. Ovo što sam odigrala na travi mi je dalo samopouzdanja, tu je šest odličnih mečeva u Wimbledonu, četiri prije toga na turniru u Njemačkoj, tako da imam dosta mečeva "u nogama", ali nadam se da će tako biti u Parizu.

‘Zamor materijala‘

Doduše, posljedica tog velikog niza mečeva jest i "zamor materijala" pa se u polufinalu Wimbledona "javila" i desna podlaktica. Vidjelo se da pred kraj meča Donna nije fizički bila u najboljem stanju.

- Sada je bolje, ali nije savršeno, jer ni ne može biti nakon samo deset dana. U tenisu nema, nažalost, puno vremena za oporavak, pa guramo dalje. Imamo sigurno dobar medicinski tim u Parizu i sigurna sam da će se pobrinuti da bude sve OK s rukom. Nije bajno, ali bez obzira na to, dat ću sve od sebe i vjerujem da će biti dobro.

Donna Vekić

Dubreuil Corinne/abaca/abaca Press/profimedia

Tereni Roland Garrosa nisu je pretjerano mazili u proteklih 11 godina što je tamo dolazila. No, ima tamo jednu osminu finala (2019.), a i ove godine nesretan poraz u 3. kolu, koji se mogao izbjeći, odnosno njezina je igra zaslužila više. Možda joj se vrati nešto na OI.

- Olimpijske igre su mi od početka sezone jedan od velikih ciljeva. Jasno, igra se za medalje, tako da je to i meni želja i cilj, a vidjet ćemo kako će biti.

U Tokiju je prvi puta sudjelovala na OI, a i tamo djelomično "pokrpana" nakon ozljede, no svejedno je uspjela pobijediti, recimo, Arinu Sabalenku. Sada će u Parizu startati protiv Talijanke Bronzetti (WTA 70), a u eventualnom 3. kolu "nudi" se potencijalni okršaj s Coco Gauff (WTA 2).

- Veselim se jako ovim Igrama, zbog druženja u Selu, cijeloj atmosferi tamo, pogotovo što su u Tokiju bili specifični uvjeti. Sada se veselim i publici na mečevima, nadam se da će biti i naših sportaša na tribinama na mečevima nas tenisača, da nas podrže. Ja bih, s druge strane, željela otići na utakmicu rukometaša, vaterpolista, ali jako volim i gimnastiku, koju sam i trenirala kao dijete, pa bih išla i na to. Vidjet ću što ću i kako moći i koliko ću uopće biti u Parizu jer slijede odmah poslije i turniri u SAD-u.