"Hamletovska drama" u "kazalištu" u Hannoveru s onim ključnim pitanjem "biti ili ne biti" završila je happy-endom nakon samo dva čina. Hrvatski su rukometaši pobjedama nad Austrijom i Njemačkom izborili OI u Parizu te su onaj treći čin, koji je na rasporedu u nedjelju protiv Alžira, pretvorili u rutinsko odrađivanje posla. Kad bi to omogućivale IHF-ove propozicije, komotno bi je mogla odigrati reprezentacija "ocvalih" hrvatskih novinara ovdje u Hannoveru.
Većina spomenutih "piskarala", među kojima je i potpisani, s reprezentacijom je na istom poslu i zadatku već desetljećima i bili su s njima svugdje i vidjeli su svašta. Doživjeli su velika slavlja i velike poraze, ali svi su zajedno doživjeli jako malo onakvih 30 minuta kakve je Hrvatska odigrala u prvom poluvremenu protiv Njemačke.
Neopisivo je bilo lijepo na licu mjesta svjedočiti rastrčanim i raspoloženim Sigurdssonovim igračima, koji su majstoru kao što je Andreas Wolff, zabijali kako su htjeli, iz bilo koje pozicije i situacije, čime je vrlo važna pobjeda utvrđena u prvom i sačuvana u drugom poluvremenu. Podsjetilo nas je to na ona zlatna vremena hrvatskog rukometa, na Balića, Metličića, Džombu, Lackovića, Šolu...
Ispalo je na kraju onako kako su novi hrvatski izbornik i njegovi igrači i najavljivali - "idemo po sve tri pobjede." Iz izjava baš svih igrača i aktera, ne samo hrvatskih, već i njemačkih, lako je bilo ovdje u Hannoveru zaključiti jednu stvar: Dagur Sigurðsson je pravi čovjek na pravom mjestu te je njegovo dovođenje na klupu hrvatske reprezentacije ispalo pun pogodak HRS-a.
Sigurðsson jest pravi čovjek na pravom mjestu - ali i u pravo vrijeme. Nakon SP-a u Egiptu 2021., izostanka s olimpijskog turnira u Tokiju, EP-a u Mađarskoj 2022., SP-a u Švedskoj 2023. i EP-a u Njemačkoj 2024. - nakon niza loših rezultata na velikim natjecanjima - mogla se u Hannoveru odviti doslovno tragikomedija s nesagledivim posljedicama za hrvatski rukomet. Mogla je biti tragedija, a ispao je "veseli vodvilj". Izostanak s još jednog olimpijskog turnira bio bi novi, još teži udarac od spomenutih posrtanja na posljednjim velikim natjecanjima, no sve se pretvorilo u nešto lijepo na osnovu čega imamo pravo ovdje reći - hrvatski rukomet opet čekaju bolji dani.
"Grad svjetlosti" sigurno će ovog ljeta gledati ovakva izdanja rukometne reprezentacije kakvim smo svjedočili u Hannoveru
Ako su se hrvatski rukometaši i mučili malo u drugom poluvremenu da ne ispuste već izborenu pobjedu, u prvom su poluvremenu pokazali koliko mogu i znaju. A mogu puno i daleko. Čini se da se opet složila jedna dobitnička generacija, koja je u stanju već u Parizu doći do medalje isto kao i na SP-u, koji će se u Hrvatskoj održati sljedeće godine.
Da, "akcija Hannover" bila je zaista iz kategorije "to be or not to be", a ispala je lijepim putovanjem nakon kojeg pogled u budućnost izgleda puno ljepše. Posebno zbog načina na koji je "maestro" Dagur Sigurðsson rutinski dirigirao svojim orkestrom. Ulio im je mirnoću i sigurnost i najkraćim putem odveo ih do Pariza. A odradio je s njima tek nekoliko treninga.
Kad "ledeni" Sigurðsson do kraja pohvata konce i bolje upozna momčad, sigurni smo, bit će ih milina gledati. "Grad svjetlosti" sigurno će ovog ljeta na OI opet svjedočiti ovakvim izdanjima rukometne reprezentacije kakvim smo svjedočili u Hannoveru. Bravo za naše rukometaše i njihovog novog šefa. "Doviđenja tugo", hrvatski rukomet opet čekaju lijepi dani...