U Riju smo osvojili deset medalja. Uvijek kada ideš na Igre taj najviši cilj je prava stvar koju postaviš pred sebe. U Parizu smo osvojili sedam medalja, nismo se približili rekordu iz Rija, ali to ne znači da moramo biti nezadovoljni, dapače. Prvo, trebamo drugačije početi doživljavati sport u kojem porazi ne smiju biti tragedije. Svi rade, svi ulažu, svi treniraju, Olimpijske Igre su esencija najboljeg u svjetskom sportu i osvojiti medalju ne njima nikad nije lako, makar se kada su neki u pitanju to se tako čini.
Nije uvijek kvaliteta ta koja presuđuje, nije ni pripremljenost, sreća je sastavni dio svakog uspjeha, a sa srećom nikad ne znaš. Nekad počasti, nekad ne, oni mudri kažu da je to onako kako si zaslužio. Valjda je...
Ono što je uvijek najteže za sportaše je činjenica da su Olimpijske Igre svake četiri godine, da vrijem na njima brzo prolazi, da je rezultat na Olimpijskim Igrama stvar koja vodi u vječnost, a cijelo ulaganje vrhunskih sportaša uvijek se svodi ne tako nešto. Coubertinova važno je sudjelovati, danas više ne vrijedi, makar je ‘Perica‘ ostao velika faca.. I kada budeš blizu prilici, a ona se ne pretvori u dobitak, onda je to jako teško, traumatično, vidiš ljude da plaču, a moram priznati da nema ništa tužnije nego vidjeti sportaša kako plače ako dijete. I Hrvatska je u toj priči imala puno svojih ‘stativa‘ kojoj su milimetri falili da završi golovima, tj. medaljama. I onda bismo imali rekord kao što smo ga imali i u Riju, ali nekad i u takvim situacijama, koliko god bilo teško, treba ostati na nogama. To je osobina najvećih, iz takvih situacija izaći kao pobjednik, vratiti se i pokušati ponovo. To su nove četiri godine ulaganja, truda, odricanja, a bez garancije da će se tako nešto i ostvariti. To je najteže u sportu.
No, ne mogu svi biti pobjednici, ne mogu svi osvojiti medalje, ni to onda ne bi bile Olimpijske Igre. A evo da se i mi prisjetimo svojih pogodaka u stative na ovim Igrama u Parizu. Nije da ih nije bilo.
Slavila pa izgubila
Prva i najveća u toj priči je ona judašice Katrine Krišto koja je u kategoriji do 63 kilograma izgubila broncu na nesvakidašnji način, nakon što ju je već bila proslavila. Podsjetimo, Krišto je poražena u susretu za broncu kosovske djevojke Laure Fazliu "zlatnim bodom". Presudila je treća opomena nakon minute i 23 sekunde dodatnog perioda. Borba je završila bez bodova, ali s dvije opomene za svaku od judašica. U dodatnom periodu Krišto je nakon 1.23 minute igre ostvarila wazari i već počela slaviti broncu, ali nakon video pregleda naša judašica je dobila treću opomenu zbog hvatanja ispod pojasa i pobjeda je pripala kosovskoj reprezentativki. Šok i nevjerica su blage riječi.
Nevjerojatno finale
Tin Srbić je u ludom finalu na preči imao kao sedmi u finalu otvoren put do zlata. Svi su prije njega, pali i popadali, trebao mu je puno manji rezultat koji je inače planirao za finale, ni 14 za medalju. I svi su ga već vidjeli na tronu. Ali Tin je u tom nevjerojatnom finalu pao čak dvaput, što mu se nikad u karijeri nije dogodilo. I tu je izgubio svaku šansu za medalju. Taj očaj je teško uopće zamisliti, ali eto dogodio se, dečku koji je odvježbao toliko sjajnih vježbi, koji je osvojio toliko velikih medalja. To je bilo finale koje je ušlo u olimpijski anale, jer da olimpijski pobjednik i najbolji na svijetu Hashimoto ispadne u kvalifikacijama, da u finalu od osmorice čak njih šestorica padnu, to sigurno nitko nije mogao predvidjeti. Očajni Tin je zaključio da se tako nešto valjda ne bi dogodilo ni na prvenstvu Pušće Bistre, ali eto dogodilo se u Parizu i sada mora ići dalje. A još je pao, jako, natukao lakat, nije mu bilo do života već samo da dođe u sobu i da se dobri isplače. I ja bih.
Cernogoraz ispod crte
Mislio sam da Giovanni Cernogoraz ne zna plakati, a plakao je kao mala beba u Chateaurouxu, makar se radi o čovjeku koji ima olimpijsko zlato. Sjajan je bio, pogodio je 122 od 125 metaka u kvalifikacijama, ali to prvi puta na OII nije bilo dovoljno za ulazak u finale. Morao je raspucavati s još šestoricom. I pucali su oni metak za metak, ispala su trojica, trebao je još samo jedan da Cernogoraz uđe u finale. Ali taj 11 metak je promašio i završio prvi ispod crte, bez prilike ad se u finalu bori za zlato. Imao ej žuti karton, boja se diskvalifikacije, opalio i... Na njegov užas pobijedili su ga dva Kineza i Gvatemalac za koje nikad prije nije čuo, jer nikad ne dolaze na Svjetske kupove. A, Kinez i Gvatemalac su na kraju još i medalje osvojili. I što uopće nakon svega toga reći, nego ‘plači Joe‘.
Nikad bliže
Ivan Šapina u taekwondou valjda nikad nije bio bliže medalji. Deset sekundi ga je dijelilo od ulaska u finale i zagarantiranog srebra u kategoriji preko 80 kilograma na taekwondo turniru. I onda je Iranac, kasniji olimpijski pobjednik Salimi plasirao udarac u glavu i okrenuo meč samo 4,4 sekunde prije kraja. Očajni Šapina se pokušao koncentrirati na meč za broncu, no to je očito bila nemoguća misija i u tom susretu je na kraju izgubio glatko od Kubanca Albe, bez šanse da se približi bronci. E to se zove šteta, velika šteta, ali to je dokaz kakav je sport, kako se gubi i osvaja na ovakvim natjecanjima. Taj Iranac je bio totalni autsajder na startu, ali je bio sjajna na tatamiju i otišao je do zlata. I najljepše što je Šapina rekao na kraju te priče bilo je: ‘Uopće ne razmišljam o tom polufinalu, razmišljam samo o Los Angelesu‘. I naravno, rasplakao se, a mislite da takvi nikad ne mogu plakati.
Skupo platili rizik
Šime i Mihovil Fantela nisu sjajno startali i kasnije će se pokazati da je to presudilo da moraju riskirati na kraju, a taj rizik na regatnom polu u Marseilleu skupo su platili. U zadnjim kvalifikacijskim plovovima bili su sjajni, sjajni su bili i u dva plova koja su prekinuta zbog vjetra u medal raceu. Ali onda taj Medal race, dan kasnije. Trebalo im je dobro mjesto da ulove broncu, ako su izgledali bilo je realno, ali s rizikom koji su morali napraviti prestupili su u medal raceu. Nisu ih odmah suci vratili na start, nisu ih odmah eliminirali, ali su naknadno stigli do njih na stazi i pokazali – out. I tako je medalja vjerojatno otišla. To su detalji, ali dalji koji se eto skupo plaćaju.
Sara sve iznenadila
Sara Kolak je imala lude Igre. Valjda ona i to njeno koplje samo na Olimpijske Igre misle. Tri godine je nije bilo nigdje, a onda je sve iznenadila drugim rezultatom kvalifikacija, malo je tko vjerovao da Sara tako nešto u finalu može ponoviti nakon duge stanke od vrhunskog, ali Sara je bila fenomenalna, tri puta je bacila preko 60 metara koliko nije bacila u zadnje tri godine i nažalost završila na četvrtom mjestu, kao da joj je to bila kazna što proteklih godina nije bila tako dobra. Ipak, treba nam takva Sara i zato se nadamo da će LA biti njena nova prilika. 28 centimetara od treće Čehinje Ogorodnjikove, 52 od srebrne Južnoafrikanke van Dyk. A sa 64.57 koliko je bacila u kvalifikacijama bila bi druga.
U trećem finalu
Za kraj smo ostavili Petra Goršu koji je na ovim Igrama bio u svom trećem olimpijskom finalu. Koliko je to teško u streljaštvu valjda znaju samo strijelci. Hrvatska je bila jedina zemlja s dva strijelca u finalu zračne puške. Maričić nam je dobio prvu medalju an ovim Igrama, a Gorša završio kao šesti. U Riju je sa zračnom bio sedmi, a u Tokiju u trostavu peti. Dakle, nijednom od tri puta tom sjajnom sportašu nisu se priklonile zvijezde. Valjda nije od njih. A to su minimalne razlike, to čak ne možeš ni istrenirati.
I eto, nabrojali smo sedam naših stativa na ovim Olimpijskim Igrama. Uz sedma medalja to bi bio rekord, ali nije rekord i izazov od čiste desetke ostat će nam za Los Angeles.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....