Nastup Sare Kolak u Rio de Janeiru ostat će zauvijek upisan kao jedna od najvećih hrvatskih sportskih priča. Djevojka iz Ludbrega, tada tek 21-godišnjakinja, stigla je u Brazil potiho, iako je samo mjesec dana ranije osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Amsterdamu. Tu i tamo bi je netko spomenuo kao skrivenu hrvatsku uzdanicu i potencijalno iznenađenje, ali zlatna medalja nikome nije bila ni na kraju pameti.
Danas se malo tko toga sjeća, ali sam početak Sarina olimpijskog nastupa u Riju nije nudio veliko ohrabrenje. U prvom kvalifikacijskom pokušaju bacila je koplje 55,68 m, a u drugom tek nešto dalje (55,86). S takvim rezultatima ostala bi pri samom dnu poretka, ali srećom, postoji i treća serija. A u njoj je Sarino koplje poletjelo 64,30 metara, na daljinu novog hrvatskog rekorda. S trećim je rezultatom ušla u finale, a zanimljivo je da je na prvom mjestu sa 67,11 bila Maria Andrejczyk, poljska atletičarka koja je i u Parizu bila najbolja u kvalifikacijama.
U finalu smo gledali sasvim drugačiju priču. Od samog je početka Sara bila u dobrom ritmu, bacala je preko 60 metara, premda joj nijedan od uvodna tri hica (najdalje je bacila 63,00) ne bi bio dovoljan za postolje. Ali, onda je došla četvrta serija, i hitac za pobjedu, za senzaciju, za povijest. Semafor je pokazao 66,18 metara, što je značilo da je još jednom srušila hrvatski rekord, ali i puno važnije, da je postala neuhvatljiva za suparnice.
- Nisam se zadovoljila finalom, željela sam više. Ako ti medalja nije cilj, ne znam kaj bi bilo - poručila je nakon trijumfa.
Ostavila je sve iza sebe za više od metra, a društvo na postolju na kraju su joj pravile Južnoafrikanka Sunette Viljoen (64,92) i živuća legenda ove discipline, Čehinja Barbora Špotakova (64,80) koja se u Riju nadala trećem uzastopnom olimpijskom zlatu. Najbolja iz kvalifikacija Maria Andrejczyk završila je tek na četvrtom mjestu (64,78).
Fijasko u Tokiju
Pet godina nakon bajke u Riju, Sari se dogodilo grubo prizemljenje u Tokiju. Bio je to početak velike rezultatske krize iz koje još uvijek traži izlaz, a nadajmo se da ga je definitivno pronašla u Parizu.
Uvod u tokijsku priču dogodio se zapravo još dvije godine ranije. Sara je tada zbog nesuglasica koje su očito postale nepremostive raskinula suradnju s dugogodišnjim trenerom Andrejem Hajnšekom zbog kojeg se svojedobno i preselila u Sloveniju. Za novog je trenera angažirala Andreasa Thorkildsena, zvučno ime, jednog od najvećih kopljaša u povijesti, dvostrukog olimpijskog pobjednika i do ovog četvrtka olimpijskog rekordera. Preselila se zbog suradnje s njim u Oslo i na papiru je to izgledalo sjajno, ali Norvežanin nije imao velikog trenerskog iskustva, a pokazalo se i da nije sto posto predan cijeloj priči.
Odlučio je da neće putovati u Tokio, a kao opravdanje je naveo strah od Covida. I u tjednima prije Igara je prepustio Saru samu sebi i u konačnici je to dovelo do potpunog raspada sustava u japanskoj prijestolnici. Pokušali su joj pomoći Edis Elkasević i Marko Mastelić, treneri Sandre Perković i Filipa Mihaljevića, ali nije to bilo idealno rješenje, a sve što se događalo, ostavilo je dubok trag na Sari i u kvalifikacijama joj se dogodio težak debakl. Olimpijsku krunu predala je s tri prijestupa, odnosno tri neispravna hica u kvalifikacijama.
U prvom je pokušaju njezino koplje letjelo toliko kratko da je odmah odlučila prestupiti, a ista se priča ponovila i u drugoj seriji. Palo je koplje na otprilike 55 metra, ali ponovno Ludbrežanka nije htjela da se to mjeri. U trećem je pokušaju prestupila u zaletu, ali ionako je koplje opet palo ispod 55 metara.
- Jednostavno, takvo je realno stanje. Ne sluša me najjači adut, moja ruka, i tek kad se to popravi, bit će kako treba. Pariz je za tri godine - rekla je tada.
Nije u tom trenutku vjerojatno ni slutila da će doista pune tri godine morati čekati da njezino koplje ponovno poleti do nekadašnje razine.
Komentari (0)
Komentiraj