Anamaria Govorčinović je samo jedan u nizu primjera kako hrvatski sportaši uspijevaju doći do svjetskog vrha ne zbog onoga što imaju, nego usprkos onome što nemaju. Primjera je jako puno i kad osvoje medalje, olimpijske ili svjetske, dan, dva, tri, možda i puni tjedan, kao “iz pašteta” će vam iskakati njihove detaljnije ili manje detaljne životne priče u kojima ima svega. Od nedostatka novca do obeshrabrujućeg nerazumijevanja i nedostatka podrške od onih čiji je posao to osigurati, kriza u kojima su željeli dignuti ruke od sporta, teških ozljeda...
Svaka priča je individualna, ali zajednička je upornost i borba kako bi postali što bolji i otišli najdalje što mogu u onome što rade. Iza onih koji uspiju i dođu do velike medalje i tri dana prepoznatljivosti, puno više je onih koji nisu uspjeli iz puno razloga. Onih na koje su mogli utjecati i onih na koje nisu. Njihove priče nećemo nikad čuti, ali takvih bi sigurno bilo puno manje kad većinu priča onih koji jesu uspjeli ne bismo zaboravili za dva, tri ili tjedan dana.
I još bitnije, kad bismo se potrudili zauvijek izbrisati barem neke od prepreka koje su oni morali preskakati da bi došli tu gdje jesu. Nemojte ovo pročitati na način “premalo se novca ulaže u našem sport”. Nije glavni problem količina novca i to će vam sve češće reći i sami sportaši, nego na što se troši (pre)veliki dio tog novca i nesposobnost onih koji vode pojedini sport, od klubova pa na više i koji vrlo često rade na štetu, a ne u korist sportaša. Pa kad Igre završe naši “junaci za dva-tri dana” vraćaju se u svoju svakodnevicu u kojoj i dalje nema onoga čega nije bilo i dok su bili nepoznati i tek se probijali. I to je ogroman problem našeg sporta, uspjeh se uglavnom ne koristi kao prilika da se nešto popravi, nadogradi, proširi, nego kao najbolja krinka za nastavak na isti način. Ispada kako je glavni moto “što će nam sustav kad može i ovako”.
Drugi put na Igrama
Kroz tu prizmu gledajte i ocjenjujte nastup jednog Mirana Maričića ili Petra Gorše, Marina Ranteša ili Matije Marinića na Igrama u Parizu. Ili kajakašice Anamarije Govorčinović. Kako god i na kojem god mjestu ona završila nastup na Igrama u Parizu nemojte ni slučajno reći ili pomisliti, ona je “tek” ili “samo” na ovom ili onom mjestu. Iskoristite priliku da naučite ponešto o sportu kojim se bavi, o onima koji su favoriti i zašto su favoriti i o onome što sve ona nema, a oni imaju i opet je tu, s njima.
Anamaria Govorčinović je drugi put na Olimpijskim igrama, a iza sebe ima A finala i svjetskih i europskih prvenstva i svjetskih kupova, ima i dvije svjetske medalje koje su nas iznenadile 2022. jer mi čujemo da imamo “Anamarije” uglavnom tek kad naprave rezultat izvan svake logike. Dvije godine kasnije, nakon još jednog SP, tri europska prvenstva i nekoliko svjetskih kupova i sa samo malo dubljim uvidom u sport kojim se bavi, riječ iznenađenje bismo zamijenili nekom jačom ili konstatacijom “ako ćemo biti realni, to nije moguće”. Iako znamo da se dogodilo, dvije medalje to potvrđuju.
U Parizu je Govorčinović do sada odradila prvu polovicu posla. Nije uspjela ući izravno u polufinale kajaka jednosjeda kroz kvalifikacije, ali je to učinila kroz četvrtfinale. Tu treba pojasniti sustav natjecanja - u kajaku jednosjedu na 500 metara u kojem se natječe Anamaria u Parizu natjecanje je započelo 40 kajakašica u 6 kvalifikacijskih skupina. Po dvije prvoplasirane prolazile su izravno u polufinale, ostale su imale priliku to napraviti kroz 4 četvrtfinalne skupine u kojim je prolazilo po pet prvoplasiranih. Naša kajakašica je bila 4. u svojoj kvalifikacijskoj skupini i potom 4. i u četvrtfinalnoj u kojoj niti jednog trenutka nije bio upitan njen plasman u polufinale.
Vratili smo se s Anamarijom na te prve dvije utrke...
- Cijelu ovu sezonu nije bilo baš kako treba rezultatski pa je i sad bila prisutna neka nervoza kod mene. Osim toga, nikad nisam nastupala pred toliko ljudi, ovdje je tisuću metara tribine, “milijun” navijača uz stazu... Htjela sam da me i ta atmosfera malo ponese, jer sam željela dobiti nešto drugačije nego inače, ali baš nije ispalo najbolje. Druga utrka je bila puno bolja i puno bolje sam se osjećala.
I sad je pred njom polufinale koje se na Igrama u Parizu održava u četiri skupine po osam kajakašica. Prvo i drugo mjesto u polufinalnoj skupini znači prolaz u A finale, odnosno borbu za medalje. Treće i četvrto donosi nastup u B finalu (plasman od 9. do 16. mjesta), peto i šesto znači ulazak u C finale (plasman od 17. do 24. mjesta), a za sedmoplasirane i osmoplasirane natjecanje je završeno.
- Moja polufinalna skupina je...
Tu je Anamaria stala, pa smo završili umjesto nje - katastrofa, užas, najgora...
Skupina vrijedna finala SP
Nasmijala se, iako joj nije bilo do smijeha kad su objavljene skupine.
- Dvije idu u A finale, a kod mene su Novozelanđanka i Dankinja, prva i druga sa Svjetskog prvenstva 2023. godine, tu je i Srpkinja Milica Novaković, koja je bila četvrta, Šveđanka koja je isto izvanredna i isto je bila A finalistica na tom SP. Po meni je skupina vrijedna finala Svjetskog prvenstva. I druge skupine su jake, nema govora, ali ova je nedvojbeno najjača.
To je jednostavno činjenica jer u ovoj skupini su dvije od tri glavne kandidatkinje za odličja.
Novozelanđanka u Anamarijinoj skupini je Lisa Carrington, 35-godišnjakinja koja nosi nadimak Kraljica kajaka i koja ima 7 (!?) olimpijskih zlata. U Pariz je došla s 5 zlata, ovdje nastupa u tri discipline i u prve dvije koje su već završene u kolekciju je dodala još dva zlata - u četverosjedu i dvosjedu.
Dankinja je Emma Jørgensen, koja je prije osam godina u Riju, kao tek 20-godišnjakinja, osvojila olimpijsku broncu u ovoj disciplini, prije tri godine u Tokiju je bila brončana i na 500 i na 200 metara, na prošlogodišnjem SP srebrna iza Carrington na 500 metara...
- Baš je jako teška skupina. Meni je cilj dati svoje najbolje, a koja ću završiti, doista ne znam i ne mogu reći. U takvoj konkurenciji... Mislim da nikad nije bilo ovako jako u polufinalu.
Objektivno, očekuje se prolaz Carrington i Jørgensen u A finale i borba ostalih za preostale pozicije, odnosno plasmane u B i C finale.
- Znam da je Milica Novaković vrijedi, znam da Šveđanka Andersson vrijedi, znam da ja vrijedim, a ne možemo sve proći. Eto, s najboljima sam.
Odveslati najbolju utrku
Može li se u nekoj varijanti, sa svojom najboljom utrkom, doći ispred Lise Carrington i Emme Jørgensen, iznenaditi ih?
- Lisu i Emmu, ne. Emma je korak od Lise, a mi svi ostali smo jedan drugi “level”, niža razina od njih dvije. Realna sam, znam da mogu visoko kotirati u toj utrci, ali što znači visoko? Znam da Lisu nitko nije pobijedio godinama, žena je pet čamaca ispred svih, kao da nismo u istoj utrci, tako da treba biti realan. Jednostavno su bolje i zato ponavljam, htjela bih odveslati svoju najbolju utrku, a onda koja budem - budem.
Polufinalne utrke su u subotu, prva od četiri skupine u 10.30, Anamarijina u 10.40, posljednja polufinalna u 11.00. Finala su isti dan, C finale u 12.40, B finale u 12.50 i A finale u 13.00.
Hoće li Lisa Carrington osvojiti i treće zlato u Parizu?
- Moguće, ali ja bih se kladila na drugu Novozelanđanku Aimee Fisher, koja je nevjerojatno brza ove godine. Na postolju očekujem Lisu Carrington, Aimee Fisher i Emmu Jørgensen, a među kandidatkinje za medalje do njih bi stavila Mađaricu Tamaru Csipes. Ona zna imati problema na valovima za razliku od ove prve tri za koje bih rekla da će uzeti medalje kakvi god uvjeti bili. Jednostavno su bolje od svih, drugi svijet. Iako i Kineskinje ovdje “lete”.