Europsko prvenstvo za mlađe juniore (U-18) u Banskoj Bystrici potvrdilo je da hrvatska atletika ima još jednu iznimno nadarenu generaciju. Otkad je 2016. pokrenuto ovo natjecanje nikad nismo osvojili veći broj medalja, čak četiri su u ponedjeljak ujutro stigle u Hrvatsku. Jan Ferina (17) bio je treći u bacanju kugle, senzacionalno dobra bila je Eva Barbarić (15) oko čijeg je vrata završilo srebro za 400 m prepone, a prvo ime ove sjajne generacije je 16-godišnja Vita Barbić koja je osvojila medalje u dvije discipline - u bacanju diska i koplja.
Zlato u koplju (500 grama) nije nikakvo iznenađenje jer Vita je već dugo figurira kao jedan od najvećih svjetskih talenata u ovoj disciplini, uostalom i lani je imala najbolji svjetski rezultat u U-18 kategoriji. U Banskoj Bystrici je do pobjede došla u velikom stilu, sa 61,07 je srušila hrvatski mlađejuniorski rekord, popravila rekord europskih prvenstava i izbila na čelo svjetske ljestvice. Bronca u bacanju diska ipak je bila manje očekivana jer to joj je “rezervna” disciplina, no osobni rekord od 49,50 metara lansirao ju je i na ovo postolje.
- Još uvijek nisam stigla proslaviti i procesuirati sve što se dogodilo jer dodjela na disku je bila taman kad sam se već trebala krenuti zagrijavati za koplje, tako da sam imala samo pet minuta da se razveselim i nakon toga sam se opet morala spustiti na zemlju. Nakon koplja su nas odmah pozvali na dodjelu, pa na doping-kontrolu, a poslije toga smo žurili u hotel jer smo već za pola sata kretali doma. Dan mi je proletio, tako da i dalje nisam svjesna svega, ali vidim da je očito bilo nešto dobro - uz smijeh će dan kasnije Vita.
Hvali atmosferu i uvjete u Banskoj Bystrici, kaže da je rijetko kad bilo tako dobro. Uspjela je uživati, zabaviti se i ostvariti veliki uspjeh. Onaj u bacanju diska je, priznaje, manje očekivala.
- Došla sam s petim rezultatom i nadala sam se nečem ovakvom jer sam osjetila da sam spremna, ali opet, to je veliko natjecanje, moje prvo u bacanju diska. Mogla sam biti ekstremno dobra, ali i podbaciti. Drago mi je da sam uspjela i u tom novom okruženju izvući maksimum. A na koplju sam bila sam favoritkinja, ali nisam zbog toga osjećala pritisak jer vjerujem u ovo što radimo. Uvijek si govorim “to je moje koplje, moj zalet, moje sprinterice, sve je isto, sam samo ja u drugačijem okruženju”. Tako si pokušavam olakšati da mi ne bude pritisak, da se osjećam kao da sam sama pred trenerom.
Disk i koplje nisu baš uobičajena kombinacija, kako ih je Vita spojila?
- Koplje sam krenula prvo bacati. Trener Ante Pavković je odmah skužio da imam potencijala i brzo sam pohvatala tehniku. Ali uvijek me privlačio i disk jer sam još kao mala gledala Sandru na televiziji i mislila sam kako to izgleda dobro i moćno. Onda mi je trener jednom dao da probam disk i rekao “baci kako misliš da treba”. Pokazalo se da imam potencijala i u tome i počeli smo trenirati i disk. Iako neki smatraju da se te dvije tehnike pobijaju, meni zapravo pomažu jer srž svake bacačke tehnike je slična. Ako i postoji neka faza stagnacije u jednoj disciplini, u drugoj uvijek krene bolje i to mi je divno. Htjela bih trenirati obje koliko god bude moguće, a vidjet ćemo kad dođe vrijeme koja će biti glavna.
U obje discipline ima i normu za ovogodišnje juniorsko SP (U-20) u Peruu, ali među starijim će se curama vjerojatno okušati samo u koplje. A kakve su joj dugoročne ambicije u atletici?
- Htjela bih ostati u ovom sportu što duže jer mi je to prva ljubav, moj život. Uvijek sam se zezala sa sestrom da ćemo ići na veteranska natjecanja i tamo osvajati medalje ako ih ne bude ranije, ha-ha.
Sestra Klara (19) je visašica koja od prošle godine studira na prestižnom Harvardu. Zajedno su i završile u atletici.
- Jedan smo dan šetale prema Maksimiru i Klara je vidjela plakat Dinamo-Zrinjevca “učlani se najbolji klub u Hrvatskoj”. Odmah je htjela probati, a mene su morali nagovarati mjesec dana, ali kad sam probala, bila je to ljubav na prvi trening. Otad mi je to najdraža stvar u životu i nikad nisam ni pomislila trenirati nešto drugo.
Namjerava li možda, kad završi Prirodoslovnu školu Vladimira Preloga, krenuti Klarinim stopama u Ameriku?
- Iskreno, sve više razmišljam o tome da ostanem ovdje, jer kako vrijeme ide i kako ostvarujem rezultate, shvaćam koliko potpore imam od svih u Hrvatskoj, od trenera, kluba, Saveza, HOO-a. I kroz ozljede, i kroz dobre faze, imam sve što mi treba. Amerika me ne privlači jer bih radije pokazala da se i ovdje može ostvariti apsolutno sve, ne treba uvijek bježati iz Hrvatske. Ako želimo da ovdje bude bolje, netko treba pokazati da se i tu može. Imam sve što mogu poželjeti, tako da svoju budućnost vidim tu.
Klasične uzore, kaže, nema, ali ima sportaše kojima se divi.
- Inspiracija su mi svi naši vrhunski sportaši, Sandra, Filip, Sara... Isto tako i naš novi olimpijac Martin Marković s kojim treniram u grupi. On mi je uvijek svojim primjerom, radom i upornošću pokazivao put i puno pomagao. A što se tiče uzora, pokušavam se ne ugledati ni u koga posebno, već trener i ja želimo stvoriti svoju originalnu priču.
Mami i tati najviše zahvaljuje na tome što je uspjela uskladiti školu i treninge jer joj uskaču kad god treba. A i ona sama je prilično organizirana.
- Trener smatra da sportaš ne smije biti samo sportaš, već treba biti kompletna osoba. Zato me potiče da se razvijam i u školi, da budem odlična učenica. Naučila sam se i organizaciji vremena i stižem što god hoću. Izlazim s prijateljima, obožavam crtati, iz hobija igram i neke druge sportove...