Ulazimo u olimpijski fotofiniš, nedjelja je sve bliža. Pogled na ljestvicu medalja i dalje je lijep. Četvrtak je Hrvatska započela na 20. mjestu ljestvice osvajača medalja prema osnovnom kriteriju, broju zlata, i na diobi 23. mjesta prema ukupnom zbroju osvojenih medalja u Parizu. Onima kojima je to važno, možemo staviti napomenu i da su Hrvati u ovom trenutku najuspješniji u "regiji". U konkurenciji europskih država, Hrvatska je u posljednja četiri natjecateljska dana ušla s 12. mjesta i diobe 15. pozicije.
Bit će to na kraju za hrvatski olimpizam jedne standardne, uobičajene ljetne Igre, možda čak i druge najbolje u povijesti. S time da bi se mogao postaviti i jedan rekord, a svi vole rekorde, zar ne? Osvoje li vaterpolisti medalju, Olimpijske igre u Parizu 2024. godine bit će povijesne prema broju različitih sportova u kojima su osvojene. Trenutačno je ta brojka na šest: atletika, judo, streljaštvo, taekwondo, tenis i veslanje. Čekamo vaterpoliste za veličanstvenih sedam. Šest sportova donijelo je medalje i na dosad najuspješnijim Igrama u Rio de Janeiru prije osam godina: atletika, boks, jedrenje, streljaštvo, vaterpolo i veslanje
Gore navedeni podaci su za respekt, hvalu i divljenje, ali i kvalitetna dimna zavjesa za situaciju u hrvatskom sportu, koja je i dalje alarmantna. Kao što je bila i nakon Igara u Tokiju prije tri godine, možda za koji stupanj viša. Nogomet ćemo ostaviti sa strane, jer on je svijet za sebe.
Mnogo su puta Hrvati na vlastitoj koži osjetili da žive u zemlji apsurda, pa zašto bi sport bio drugačiji?
Demografska situacija je takva da je Hrvata sve manje, mladih je zbog raznih razloga sve manje u sportu, a financiranje je i dalje manjkavo te država ne potiče poslovne subjekte da svoj novac ulažu u sportašice i sportaše, u klubove i zdravlje hrvatske nacije. Više ljudi u sportu, računajući i amaterski i rekreativni, znači manje liječničkih računa u kasnijim fazama života. I s obzirom na to kakvo je stanje u hrvatskoj državi, ne vjerujem da će se išta promijeniti na bolje. Možda nešto kozmetički, u tjednima koji dolaze, ali sustav će ostati isti. A sustava, nekog makrosustava, nema na sceni. I dalje najveću sreću navijačima u olimpijskim sportovima donose entuzijasti iz pojedinih gradova i klubova koji su sami pronašli način kako u njemu funkcionirati, koji uspijevaju usprkos situaciji u hrvatskom sportu i sustavu hrvatskog sporta, a ne zbog ili uz njihovu pomoć.
Sandra Elkasević je stvorena uz entuzijazam, znanje, ali i čestu improvizaciju Ivana Ivančića i Edisa Elkasevića. Slobodan, Vladimir i Slavko Preradović su uz pomoć prijatelja zapušteno atomsko sklonište preuredili u dom u kojem je stvorena nova olimpijska pobjednica Barbara Matić.
Toni Tomas je s 19 godina krenuo u stvaranje taekwondo "tvornice medalja" zvane TKD Marjan, koja je danas raširena i savršeno funkcionira. Imao je viziju, u svom mikrosvijetu stvorio je nešto na čemu mu zavidi "pola svijeta". Pomogli su mu njegovi ljudi, a ne sustav. Danas je toliko priznat da je na Olimpijskim igrama u bojama Velike Britanije zbog njihove velike zvijezde Jade Jones, i lako je moguće da uskoro postane njihov glavni čovjek za taekwondo. Ili neke druge države. Nakon Tokija odbio je poziv Njemačke i ostao u Hrvatskoj. Bjelovarac Miran Maričić osvojio je olimpijsku broncu u disciplini malog kalibra, za koju u Hrvatskoj ne postoji strelište. Nema novca, ali ga ima za tenkove i zrakoplove.
Mnogo su puta Hrvati na vlastitoj koži osjetili da žive u zemlji apsurda, pa zašto bi sport bio drugačiji? Nije. Osjetio sam potrebu sve ovo navesti, izbaciti, a sada se vratimo na ono što najviše raduje. Još nekoliko dana uživanja u sportu, a da nam ga nitko ne pokvari. Do nedjelje, do završnog dana Olimpijskih igara. A od ponedjeljka sve po starom. Slikanja, primanja i obećanja... Hrvatska nikad ne iznevjeri.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....