Mladi hrvatski plivači bili su odlični s četiri osvojene medalje na nedavnom juniorskom EP-u održanom u Vilniusu. Prvo hrvatsko ime EP-a bila je očekivano Jana Pavalić, 17-godišnjakinja iz Gornje Stubice, jedna od najvećih nada hrvatskog sporta.
Ona je osvojila zlato na 50 metara leptir nakon što je u finalu isplivala vrijeme 26.21 i za četiri stotinke popravila hrvatski seniorski rekord. Prvo je mjesto podijelila s Dankinjom Damborg. Jana je još prije dvije godine osvojila svjetsko juniorsko zlato i europsku broncu, a u Vilniusu je prije zlata doplivala i do srebra na 50 metara slobodno. Srebro je na 100 m slobodno u Vilniusu osvojio i Vlaho Nenadić, kao i Maro Miknić na 100 m leptir.
Jana je time po tko zna koji put potvrdila klasu nakon što je u lipnju zauzela peto mjesto u finalu utrke na 50 m slobodno na seniorskom EP-u u Beogradu. Medalja joj je u Srbiji izmaknula za samo šest stotinki. U polufinalu je plivala novi hrvatski rekord 24.67, s kojim je ispunila A olimpijsku normu za OI u Parizu.
Naravno, riječ je o njenim prvim, ali sigurno ne i posljednjim Igrama:
- Prošlo je već dosta vremena, ali mi se još uvijek na trenutke čini da sanjam, nisam to još potpuno osvijestila. Nakon što smo nastupili na Zlatnom medvjedu i u Beču, Beograd nam je bio posljednji vlak za isplivavanje norme. Kad mi je to u polufinalu pošlo za rukom, u finalu sam bila pomalo emocionalno ispražnjena. Možda sam mogla do medalje, no nisam o tome ni razmišljala, zauzela sam peto i sedmo mjesto na svojem prvom seniorskom natjecanju te je razloga za zadovoljstvo bilo sasvim dosta.
Ono u Vilniusu je bila potpuno neka druga priča:
- Iako smo bili u punom treningu za Pariz, to je ipak moja generacija, moja prava konkurencija, s tim da su neke djevojke godinu starije. Niti tu trener pred mene nije stavio neke imperative, rekao je samo da plivam i uživam. Drago mi je zbog tih medalja koje su na kraju poslije lošeg početka izrodile odličnu sezonu. Kad se samo sjetim da sam ne tako davno imala problema s ramenom i da mi je rečeno da ću morati prestati plivati, sad sam na devetom nebu.
Janin trener Ivica Androić također je prezadovoljan učinkom svoje plivačice:
- Nakon svega smo ostvarili sezonu za pamćenje. Sve je to bilo planski, imali smo tri natjecanja za eventualnu normu za Pariz i Jana je to u Beogradu ostvarila. Bez imalo opterećenja i pritiska; dogovorili smo se da proba jer smo oboje bili uvjereni da može i ona je to potvrdila. Tako smo se dogovorili - bude li išlo, super, ne uspije li, imat će juniorski EP i državno prvenstvo. Kad je na Zlatnom medvjedu isplivala B normu, znali smo da ima prostora za napredak i uspjela je. Nitko nije bio niti je trenutačno sretniji od nas.
U životu je nekad jako kratak put od pakla do raja:
- Tijekom tih problema s ramenom bila sam psihički jako loše, no trener mi je cijelo vrijeme trubio da će sve biti u redu. Imala sam i potpunu podršku brata i roditelja i nekako sam to progurala. Sad mi se sve to čini kao ružan san, a sad sanjam najljepše snove. I u Pariz idemo opušteno, neće biti nikakvih imperativa, idem uživati u plivanju.
Jana i njezin trener slažu se u svemu i o svemu jednako razmišljaju. Tako i o onome što planiraju u Parizu:
- Brat i ja smo gledali rezultate i trenutačno je moje najbolje vrijeme dovoljno za plasman u polufinale na Olimpijskim igrama. No, opet ću ponoviti, idem u Pariz uživati u ovome što volim raditi. Ove smo sezone prebacili normu i sve što slijedi je samo bonus. Dobro se osjećam, tijelo me sad opet sluša. Malo sam trenutačno umorna, ali i nije čudo nakon cijele ove sezone. Do Pariza ću biti u najboljem izdanju.
Nedavno je svoje premijerne Igre osigurala hrvatska stolnotenisačica Ivana Malobabić, a ona je u 44. godini. Nastavi li kako zna i umije, Jana u tom ritmu može nastupiti na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028., u Brisbaneu 2032. i na još nekoliko izdanja Igara. Na spomen toga, Jana se djevojački razdragano smije:
- Vidjela sam to negdje u medijima, znam za Ivanin uspjeh. Da, tako ispada, no u plivanju je ipak malo drugačiji slučaj. Ne razmišljam previše o tome, ali - da - voljela bih nakon Pariza svakako na još nekoliko Igara. O tome ću razmišljati kasnije, sad sam mislima samo u Parizu. Sad sam cijela u tome i u razmišljanju da moj brat Petar u rujnu ide na studij u SAD. Izabrao je Philadelphiju, drago mi je da je tako. On sad ide u Ameriku, ja ću za njim za dvije godine, kad završim srednju školu. On će mi o svemu pričati tako da će meni biti puno lakše aklimatizirati se na novi život. No i o tom potom. Sad je važan samo projekt Pariz. Ostvario mi se san, možda i ranije no što sam očekivala.
Da, Jana Pavalić je sa 17 ostvarila ono što nekima ni uz najveći mogući trud nikad i ne pođe za rukom. Tako mlada već je sad u kategoriji najboljih sportaša iz Hrvatskog zagorja i može biti ponosna. Kao i njeni roditelji i njezin brat te njezin trener. Nebitno za ovu priču, no slično se osjeća i potpisnik ovih redova. S Janom Pavalić, s tom predivnom djevojkom i sportašicom, istinsko je zadovoljstvo pričati na "našem" zajedničkom stubičkom narječju. Jana, sretno u Parizu. Sigurni smo da ćeš jednog dana doma u Gornju Stubicu donijeti i olimpijsko odličje. Možda već iz Los Angelesa za četiri godine.