Dečki su doma od ponedjeljka navečer. “Pao” je već doček u Zagrebu, pa Splitu, najavljuje se i u Rijeci za primorjaše u redovima reprezentacije. Od finala je prošlo tri dana. Sjećanja svježa, rana za izgubljenom borbom za zlato neće tako brzo zacijeliti, iako već u ponedjeljak, onda utorak, kamoli tek danas, u srijedu... Pa, valjda je malo bolje. Malčice lakše. Posebno kada se osvrnemo na minulih osam mjeseci. Čudesnih, povijesnih, jedinstvenih. U povijesti vaterpola, ali i sporta općenito.
- Ha, ona prva uspomena sigurno nije najbolja zbog načina na koji smo željeli ovo privesti kraju. Da ne velim da smo imali veliku priliku, došli smo do samog kraja, posljednje stepenice, koraka.
Tako zbori Luka Lončar. Ako se ne varamo, u ovo je doba već na Visu. Na i više no zasluženom odmoru. Naš centar koji je odigrao sjajan turnir, fantastična cijela prva polovica godina ili osam mjeseci 2024. U Parizu je vodio poslovično već divovsku, ali čudesno uspješnu borbu na dva metra. Uostalom, Hrvatska je po broju zarađenih izbačaja suparničkih igrača u samom vrhu. Tu su pak baš sidraši obavili lavovski posao. Iako, nije samo to bio Lončar. Igrao je po potrebi i braniča, “uspomena” na početak karijere. Tako je naime počeo svoj vaterpolski put.
- Opet, da nam je to netko rekao, da nam je netko ponudio, sad kad ovako trezveno razmišljam s nešto dana odmaka... Onog 8. prosinca 2023. kad smo se skupili za početak priprema za Europsko, pa kasnije Svjetsko prvenstvo, ali i kada smo počeli “lov” na Pariz, da nam je netko rekao što ćemo napraviti, ponuditi ovakav epilog, ma svi bi potpisali. Mislim, tri finala! To je bespogovorno veličanstveno - iskreno će sada Lonac.
- Naravno da će nam za cijeli život ostati žal jer je olimpijsko finale nešto posebno i jasno da postoji žal. Svi smo mi sportaši i svaki sportaš želi, radi, trenira, igra za zlato, ali treba biti zadovoljan i s ovim. Pogotovo kad se uzme u obzir cijela godina i kako smo mi djelovali. Kao momčad, kao jedan kolektiv. Svi.