Lani je to teško gledao i nije bio jedini. LeBron James je shvatio kako je vrag pokucao na vrata, jednostavno. SAD je ostao opet bez medalje na SP, isto kao što je ostao bez medalje i na SP 2019. godine. Na oba natjecanja nisu bili s najboljim igračima, ali bili su s dovoljno dobrim postavama koje je bi nekada bez puno muka osvajali, ne medalje, nego zlata.
Kako će koncem godine LeBron James napuniti okruglih 40 godina, dok je u biznisu dovoljno dugo, jer stigao je u NBA ligu odmah nakon srednje škole, znao je da se košarka, ali i percepcija moći Amerikanaca u odnosu na ostatak svijeta i te kako promijenila. Uzmite samo slučaj kako od pet najboljih igrača svijeta - a tu, valjda, više ne spada vremešni LeBron, iako će se s tom konstatacijom mnogi sukobiti - čak četiri nisu Amerikanci. Nikola Jokić je Srbin, Shai Gilgeous-Alexander je Kanađanin, Luka Dončić je Slovenac, Giannis Antetokounmpo je Grk, dok je Joel Embiid Amerikanac koji je mogao igrati i za Kamerun, gdje se rodio, a još lani je bio obećan igrati za Francusku. Kad se na to doda Victor Wembanyama, čudesni Francuz koji bi trebao promijeniti NBA, samim time i košarku, čini se da Ameri nemaju konja za utrku niti u budućnosti. Iako bi to trebao biti Anthony Edwards.
Sve je to znao LeBron James kad je počeo zivkati ljude koje je imao u planu povesti, kao prvi među jednakima, na Igre u Pariz. Imao je otvorene ruke od strane USA Basketballa, prije svih od Granta Hilla, sadašnjeg direktora, koji je obavio predradnju da zaveže Embiida za SAD. I još ranije Paula Banchera, koji je već primio talijansku putovnicu. Čisto da se dalje ne pojačava ono što u Americi zovu “ostatak svijeta”.
Klinac upao u ‘krivo društvo’
Shvatili su da je zvijer u retrovizoru sve veća i veća, shvatili su Ameri da bi se u Parizu mogla odigrati utakmica u kojoj su na jednoj strani svi koji su namirisali krv, a na drugoj strani samo SAD.
Igre su, na kraju dana, ostale jedina bojišnica koju SAD drži kao malo blago, jedina bojišnica na kojoj si neće dozvoliti uzmak. I poslali su u Pariz sve najbolje što imaju.
Kad se prvi puta tako što dogodilo, bilo je to 1992. godine, složili su originalni Dream Team koji se prošetao do zlata. Bilo je slično 1996. i dovoljno jako 2000. godine, da bi se u Ateni, 2004. dogodila prepotencija na entu, koja je kasnije rezultirala novim kultom reprezentacije.
U toj momčadi iz 2004. bio je i LeBron James, tada klinac od nepunih 20 godina. Klinac koji je trebao promijeniti svijet košarke, što se u sljedeća dva desetljeća doista i dogodilo. Međutim, bio je to klinac koji je tada upao u, znate kako se kaže, “krivo društvo”. Uostalom kad su istoj momčadi bili Alen Iverson i Stephon Marbury, onda i nije pravo pitanje što je tu sve moglo poći po zlu.
Ta Atena se kasnije nalijepila na 2006. godinu, na SP u Japanu u kojem su opet bili LeBron, Melo i njihova generacija, ali opet je SAD ostao bez zlata. I tada su Jerry Colangelo u šefovskoj fotelji i Mike Krzyzewski u trenerskoj stolici promijenili narativ. Složili su momčad od najboljih za Igre, potencijalno najboljih za svjetske smotre, ali važnije od toga, promijenili su način ponašanja razmaženih zvijezda dok nose američki dres i pjevaju himnu.
LeBron James, koji je već gradio karijeru, postajao je najbolji igrač Lige i tu je dobio ulogu jednog od lidera na terenu. Drugi je bio Kobe Bryant. Zapravo, Kobe je bio onaj kod kojega je bila lopta kad je zagustilo, poput sekvence iz finala Pekinga 2008. kad su se Španjolci približili. I London je bio demonstracija sile, onda je u Riju bilo dovoljno imati osigurač u Kevinu Durantu i Carmela Anthonyja na otvorenom šutu. I za Tokio je bio tu Durant.
Ali, stiglo je i novo vrijeme.
LeBron James je posljednjih sezona svoje impresivne karijere u kojoj je četiri puta postao prvak NBA lige i još pri tome četiri puta bio MVP lige i četiri puta MVP finala, karijere u kojoj je postao i najbolji strijelac svih vremena u NBA ligi, gradio ostavštinu. Igre i reprezentaciju označio je kao važnu stavku, kao što mu je bilo iznimno važno dočekati u NBA ligi svog sina Bronnyja. Momak će u sljedećoj sezoni igrati zajedno s tatom u Lakersima, momak koji je imao ozbiljni srčani incident, ali se vratio košarci. I nije bilo šanse da ga draftira itko osim Lakersa. Zlobnici će reći da nikome drugom to nije ni palo na pamet. Ne samo zato jer su bojali odmazde LeBrona.
Tu, dakako, leži i ona druga priča o LeBronu, priča koju su ovih dana uoči Igara, doduše, potiho, pokušali objasniti Lawrence Frank nakon što je otpao s popisa igrača za Pariz Kawhi Leonard ili Jaylen Brown nakon što se na tom popisu nije niti našao.
Amerikanci nisu nedodirljivi
Znamo kako je LeBron toliko moćan u NBA ligi da je u stanju sam dogovoriti momčad Lakersa, pazite ne bilo koga, nego Lakersa posljednjih sezona. Ovo je bila puno šira priča u kojoj je bio uključen i utjecaj Nikea, ali i opasne Jamesove naravi u kojoj, ako mu netko stane na žulj, isti taj LeBron je u stanju napraviti kaos od nečije karijere.
On sam se na to nije osvrtao, barem za sada. On je radio ono što radi otkada je uzeo loptu u ruke. Sumanuto je trenirao i na terenu je svima pokušao dokazati da je jedina istina samo njegova istina.
LeBron James danas možda nije najbolji košarkaš na svijetu, ali čovjek bi se mogao okladiti da je LeBron fizički najspremniji čovjek s 40 godina u putovnici na svijetu. Nitko drugi nije niti blizu.
U Parizu će loviti svoju četvrtu olimpijsku medalju. Ima broncu iz Atene i dva zlata iz Pekinga i Londona, dok ga na Igrama nije bilo čak 12 godina. Ovo je ostavio za kraj.
SAD, čak niti u ovom zvjezdanom sastavu s kojim će kročiti na Igre, nije nedodirljiv kako je to bio SAD iz devedesetih ili onaj nakon Atene. Puno je igrača naviklih da su glavni, da se oko njih sve vrti u njihovim momčadima i premda je NBA danas skupina dobrih prijatelja, što neki i zamjeraju današnjoj ligi, oni nisu momčad, jer ne mogu postati momčad u samo mjesec zajedničkih dana.
U takvoj situaciju postavljalo se pitanje tko će biti u ovoj američkoj selekciji čovjek na kojega idu teške lopte kad utakmica bude na rubu. Bez obzira na utjecaj koji ima LeBron, bilo je malo onih koji bi se zakleli da će to i dalje moći biti James. Sa četiri banke. Odnosno, bilo bi mu to prvi puta, jer je u Pekingu i Londonu taj posao radio Kobe Bryant.
Onda su u pokusima za Pariz stigla dva izazova. Oba su bila u Londonu, oba u posljednjim danima. Prvo je Južni Sudan doveo SAD na prag poraza, ali nije dao LeBron James. Sve je napravio kako bi pobjeda ostala u rukama favorita. Pa je stigao još veći izazov, jer svjetski prvaci Nijemci su natjerali SAD da u pripremama odigra u ponedjeljak navečer ozbiljniju utakmicu od većine utakmica koje su odigrale američke olimpijske selekcije od 1992. naovamo, izuzev po njih nesretne Atene.
Nijemci su odigrali obranu koja je tjerala Amerikance, pazite Amerikance na 14 izgubljenih lopti. I doveli su utakmicu na završni revolveraški obračun LeBrona Jamesa i Dennisa Schrödera.
Uoči sezone s Bronnyjem
King James je ubacio 11 od svojih 20 poena u posljednjoj četvrtini i zadržao mir uoči početka olimpijskog turnira, a Schröder se zaigrao na kraju te je pobjeda (92:88) ostala u rukama SAD-a.
Ako je postojalo pitanje tko će biti taj kojemu će u rukama biti lopte odluke, ako bilo koja utakmica SAD-a dođe do ruba, okršaji protiv Južnog Sudana i Njemačke otklonili su takve primisli. Samo LeBron James.
King James u pohodu na happy end. U pohodu na treće olimpijsko zlato uoči sezone u kojoj će igrati s Bronnyjem.
LeBron James koji pri tome ima i dosta veliki pritisak. Ako u Parizu u sljedeća dva i pol tjedna ne osvoji zlato, bit će to udarac za njegovu ostavštinu. A o tome najviše vodi računa. Već godinama.
I bit će dovoljno onih koji će ga uzeti na zub.
Opet, u toj borbi u Parizu neće biti sam. Okružio se najboljim što je mogao imati. Oporavit će se do utakmica za medalje i Kevin Durant, onaj koji je potpisao dva posljednja olimpijska zlata. I koji ih već sada ima tri. Jedini koji ih može imati četiri. I jedan naslov sa SP.
Ali, i kad u momčad stigne Durant, opet će se sve biti u rukama Kralja. Za happy end.
Jednog nevjerojatnog sportaša. Jedne nevjerojatne karijere. U izazovu protiv svijeta. U završnom obračunu u kojemu se poput kakvog filmskog blockbustera brani Amerika.
Košarkaška Amerika. Brani se tradicija zemlje koja je svijet naučila ovoj igri i u kojoj je svijet naučio kako se ona igra. Dovoljno dobro da se najbolje od najboljih dovede do ruba.