Nije ni slutio da bi to moglo tako završiti, da će četvrtfinale olimpijskog turnira protiv Njemačke biti posljednja njegova utakmica u karijeri. Sanjao je Pariz, sanjao je peti olimpijski finale, sanjao je odlazak sa zlatom, četvrtim olimpijskim zlatom, ali snovi se uvijek ne ostvaruju, makar je to bila rukometna priča iz snova. Makar ga je ispratilo 27.000 gledatelja u Lillu.
Bio je studeni 2002. godine, Francuska je igrala prijateljski susret s Rusijom u Göteborgu. Claude Onesta je preuzeo tim od Daniela Costantinija koji je godinu ranije drugi puta postao svjetski prvak. Xavier Houlet bio je prvi francuski srednjak uz Jacksona Richardsona. Ozlijedio se i Onesta je u tim prvi puta stavio Nikolu Karabatića. Imao je Nikola tada 18 godina. Francuska je dobila Rusiju 25:23, Jackson Richardson je asistirao Nikoli Karabatiću za njegov prvi reprezentativni gol u karijeri.
Otišao je sa 362 nastupa i 1.302 gola. Danas ima 40 godina, i rekao je dosta, makar kod njega ta kategorija DOSTA, u sportu nikad nije postojala. A svašta je prošao, čak i onu aferu s kladionicom zbog koje su ga mrzili, a zbog njegovih pobjeda ipak voljeli. I ta ljubav Francuske je pobijedila. Dugo nakon utakmice dok je mahao, dok su svi igrači Njemačke i Francuske stajali oko njega, a publika nije prestala pljeskati usprkos poraza. I njega je ganulo.
Nikola je ikona francuskog sporta ne samo rukometa. A samo posljednjih godina dignuo se na noge nekoliko puta kada su mu mnogi prognozirali zasluženu mirovinu. Te koljeno, te tromboza, sitne ozljede ni ne brojimo.
A sve je osvojio u životu. I kada je ulazio u godinu koju je označio svojom posljednjom na terenu rekao je "sada stvarno mogu uživati u sportu kojim se bavim cijeli život, jer ništa više ne moram, sve što sam želio ostvariti sam ostvario. To što još uvijek želim pobjeđivati, to nema veze s tim. I bit će tako dok god budem mogao igrati, dok moje tijelo i sve što me okružuje ispuni moja očekivanja". Očito, više ne može, a i kakav je rukomet igrao do 40, to je ustvari danas jedna senzacija, to mogu samo najveći.
"Dobro sam znao da je i utakmica protiv Mađarske mogla biti moja posljednja u rukometu. Svaka sljedeća je mogla biti takva. I došla je, morala je doći, makar volio bih da sam otišao s medaljom oko vrata. Težak je to trenutak za nas, nismo ga tako zamišljali. Ovo je kraj mog prvog života, a sutra ću razmisliti o njemu. Nikad se nisam htio osvrnuti na ono što je bilo, jer sam uvijek želio gledati naprijed", poručio je.