Vaterpolisti su u jeku priprema čiji će intenzitet jenjati da momčad svježa dočeka Ol u Parizu. Očekuje se nastavak uspješnog niza nakon europskog zlata u Splitu, europskog srebra u Zagrebu i svjetskog zlata u Dohi. Jedno posrtanje, ono na SP-u u Fukuoki već je zaboravljeno. Među onima koje je izbornik Tucak pozvao za turnir u "gradu svjetlosti" je Jerko Marinić Kragić, pouzdani Splićanin (33). Kao i svi suigrači, nije baš uživao u napornim pripremama, no ulog je toliko velik da o mukama i radnom ljetu nije niti razmišljao. Iako je vrlo iskusan, Pariz će njemu biti prve Igre:
- Nisam nešto pretjerano uzbuđen, ali su OI ipak nešto drugo. One su svake četiri godine, meni su prve, a možda jedine. To čovjek nikad ne zna. Zato sam neviđeno motiviran iako mi je svaka utakmica za reprezentaciju velika stvar. Igre su ipak nešto posebno.
Reprezentacija je u dvije godine osvojila tri odličja:
- Mi nikad nismo išli u neko veliko natjecanje s tvrdnjom - uzet ćemo zlato jer to nitko ne može tvrditi. Naši rezultati daju nam za pravo da kažemo da smo u uskom krugu favorita. Imamo li kvalitetu?! Imamo. Jesmo li to dosta puta potvrdili?! Jesmo. No, to nije nikakva garancija, vjerujemo da možemo i do zlata, ali idemo utakmicu po utakmicu pa kud nas to dovede.
Najljući rivali su opet isti, protivnici su jaki i mala je razlika od zlata do posrtanja:
- Jedan kiks, jedan loš dan te može baciti u krivom smjeru, na teži put i nekog inspiriranog protivnika. Puno je utakmica, potencijalno osam u 16 dana što je ritam teži nego na SP-ima i EP-ima. Svjesni smo da možemo do medalje, znamo da se to od nas i očekuje, naravno da nam je to cilj i da nam je to želja, ali bilo bi je neozbiljno obećavati. Dat ćemo sve od sebe.
Koliko je uloga jednog od favorita uteg, odnosno "pomoć"?
- Niti jedno niti drugo, na Igrama su svi kvalitetni igrači, koji igraju na najvišem levelu, netko duže, netko kraće kao nas nekolicina. Meni se osobno više sviđa taj osjećaj da se na nas računa, da možemo daleko i nije mi to neko opterećenje. Postoje neki koje trebaš pobijediti, postoje i one teži, ali ja u svakoj utakmici dajem maksimum pa mi je zapravo svejedno s kim igramo i u kakvoj smo ulozi "na papiru". Neko smo vrijeme bili etiketirani kao loši, mi smo to demantirali i pokazali da vrijedimo. Ipak, ljepše je ići na neko natjecanje u takvoj favoriziranoj ulozi.
Jerko je relativno kasno ušao u reprezentaciju, iza njega su "samo" splitsko i katarsko zlato te srebro iz Zagreba. On vrlo realno sagledava svoj put:
- Uvijek sam imao isti san, želio sam igrati za reprezentaciju. Dolazim iz malog kluba, iz Mornara, a iz takve sredine nije lako ući među najbolje. Uvijek sam maksimalno trenirao, ali u takvom klubu nije lako ući u prvi plan jer ne igraš puno kvalitetnih utakmica. Nisam mogao previše napredovati, s Mornarom bi sezona prerano završavala, već u prosincu. Uzalud tada treniraš "ka‘ pas". Mi bismo bili prvi u Splitu, a peti u Hrvatskoj. Logično je da su neki drugi bili u ulogama u kojima sam ja želio biti. Bitno mi je da se ovo ipak dogodilo i da sam ostvario ono za što sam oduvijek živio i davao cijelog sebe. Iako sam imao neke ponude izvana, nisam se uspijevao dogovoriti, a bio sam jako vezan za svoj Split. Relativno sam kasno, s 25 otišao van i onda se sve otvorilo.
Vaterpolisti su osvojili brojna odličja pod Rudićem i pod Tuckom, no Jerko je upao u igru u odličnom periodu. Otkad je on unutra, sve ide kao po loju:
- Samo je ona Fukuoka i taj SP bio neki pad. Odigrao sam i ja u svemu tome važnu ulogu, no samo sam odradio posao, svoju ulogu baš kao i svi drugi, poklopile su se i neke stvari. Ono što je pritom presudno, je to što svi ginemo jedan za drugog, svak‘ odradi svoj dio posla i to je donijelo rezultate. Kad se pogledaju imena, neke reprezentacije imaju i jača pojedinačna imena, no mi u bazenu kao kolektiv odradimo bolji posao. Možda ja ili netko drugi na nekoj utakmici iskoči nekim golom ili obranom, no na kraju se sve svodi na momčad koja diše zajedno. Samo dobar kolektiv izbaci dobrog pojedinca.
U Jerkovom slučaju izrazito temperamentnog:
- Ne uzdižem time sebe niti pokušavam poniziti protivnika. To jednostavno izlazi iz mene. Takav sam, temperamentan i često moram sam sebe smirivati jer imam osjećaj da ću iskočiti iz kože. U tom nekom "ludilu", u tom žaru borbe ne razmišljam poniziti protivnika ili nešto slično.
Postoji li nešto što nekadašnji "mali Jere sa Skalica" još uvijek sanja?
- Zlata na EP-u i SP-u imam, nastupit ću na OI. Neću biti baš skroman kad kažem da bih volio uzeti i olimpijsku medalju, po mogućnosti zlato. Mislim da još ima vremena i za osvajanje Lige prvaka...