Dovoljno je reći, Ratko Rudić. Najtrofejniji svjetski trener u povijesti momčadskih/ekipnih sportova. Svi drugi sportski trenerski autoriteti dužni su mu naklon u znak poštovanja. Osvajač svjetskog zlata iz Melbournea 2007., osvajač europskog zlata iz Zagreba 2010., olimpijski pobjednik iz Londona 2012. Naravno, ta tri najsjajnija odličja osvojio je Rudić s Hrvatskom. I još "hrpu" toga. Rudić je, naravno, s velikom pažnjom pratio nastupe Hrvatske u Parizu, baš kao i sve ostale jer je vaterpolo i dalje njegov život. Kao član UO-a i Stručnog savjeta HVS-a "Rudićevi prsti" i danas su poprilično "umočeni" u svemu u hrvatskom vaterpolu. Baš kao što ne propušta gotovo niti jednu utakmicu u domaćem vaterpolu, Rudić nije propustio biti dijelom olimpijskog turnira u Parizu. U kratkim ga je crtama vidio ovako:
- U Parizu kao da smo vidjeli dva različita turnira, onaj u preliminarnom dijelu natjecanja po skupinama i onaj koji je uslijedio u nokaut fazi. U tom vrlo zorno svjedoči činjenica da su u finalu igrale dvije reprezentacije, koje su do finala došle s četvrtih pozicija nakon natjecanja po skupinama. Taj sustav natjecanja koji je uveden još u Londonu kad smo mi otišli do zlata je dobar jer otvara mogućnost onima koji su bili slabiji u skupini, a sposobni su rasti tijekom natjecanja. U tom je smislu Srbija zaslužila zlato, a Hrvatska nastavila kontinuitet osvajanja odličja na velikim natjecanjima...
Oba finalista nisu se baš proslavila u skupinama, a na kraju su odlučivali o zlatu i srebru...
- Da, turnir je baš imao čudan tijek. Španjolci su sve redom pobjeđivali potvrdivši status jednog od favorita za zlato, od Srbije koja je izgubila čak tri utakmice, a Hrvatska dvije bili su uvjerljiviji i Talijani, Mađari, Grci, koji su slovili kao najveći favoriti za zlato. Činjenica je da Srbima, u stanju u kakvom su bili proteklih nekoliko godina nitko nije baš davao previše izgleda, baš kao i na kraju brončanim Amerikancima. To je draž današnjeg vaterpola i čini mi se da je čak 10 od 12 reprezentacija na Igrama moglo do odličja. Kvaliteta se proširila...
Suđenje je u vaterpolu tema koja je uvijek na dnevnom redu:
- U Parizu je bilo odlično s izuzetkom onih čudnih odluka kod isključenja našeg Biljake koje je dosudio Putniković. I Talijani su oštećeni i sličnoj situaciji, no oni su se vratili u igru nakon toga i sami su krivi što su ispali.
Finale je otišlo na stranu, sada već trostrukih uzastopnih olimpijskih prvaka, koji su se digli iz mrtvih:
- To je sport, to je današnji vaterpolo. Oni su na početku imali dosta kritičnih završnica; protiv Japana, pa su poraženi od Australije onim nesvakidašnjim rezultatom 3-8, poraženi su od Španjolske i Mađarske. Nastavili su lošije i u četvrfinalu kad su Grcima zabili gol u zadnjim sekundama. Opet su pokazali da su moćna ekipa s nekoliko izvanserijskih igrača.
U finalu su, nažalost, potpuno nadigrali hrvatske vaterpoliste. Razlog tome je..?
- Bili su bolji u toj jednoj utakmici. Druga bi možda završila drugačije, to je sport. Neću sada ovdje analizirati gdje je i što eventualno pošlo u krivom pravcu u tom finalu. To ćemo u Savezu ocijeniti ovih dana, no opći je zaključak da je hrvatski vaterpolo opet ostvario veliki uspjeh. Tucku i igračima treba odati počast za rezultat i medalju, ali najviše zbog toga što u nizu osvajaju odličja. Taj je kontinuitet nešto najvažnije. U jednoj su godini osvojena tri odličja; zlato i dva srebra, a to nije ostvario nitko drugi...
Tako se treba i nastaviti, sljedeće je godine novo veliko natjecanje...
- Igrat će se SP u Singapuru, novo veliko natjecanje gdje trebamo pokušati nastaviti istim putem. Taj SP je važan sam po sebi, ali je i početak novog olimpijskog ciklusa za Los Angeles 2028. Ne treba se skrivati, na osnovu svega što je reprezentacija učinila u proteklom periodu, ne treba bježati od uloge favorita, ali treba gledati i unaprijed. Naše djelovanje u Stručnom savjetu HVS-a već sada ide u tom pravcu.
Što se zapravo dogodilo pa je hrvatski vaterpolo od onih silnih "drvenih medalja" i četvrtih mjesta na velikim natjecanjima došao do statusa najuspješnije reprezentacije u burnoj 2024.?
- Tada u Melbourneu 2007. uzeli smo svjetsko zlato i probili tu mentalnu barijeru i učvrstili kolektivni pobjednički mentalitet koji je u manjoj ili većoj mjeri zadržan do danas. Tako treba i ostati.
Odlasci zaslužnih igrača su neminovnost, tako će biti i sada. Neki će se dečki oprostiti nakon Pariza?
- Moguće, no danas je vijek trajanja igrača puno veći. Većina njih živi životima istinskih sportaša, paze kako rade, paze na prehranu i ostale detalje. Naravno da nam je jedan od prioriteta stvaranje mladih koji će se postepeno uvoditi u reprezentaciju. Generalno gledano, imamo dosta mladih, koji će uskoro biti spremni zamijeniti sadašnje igrače kad za to dođe vrijeme. Ne treba strahovati za budućnost, uvjeren sam. Imamo taj projekt koji smo osmislili Perica Bukić i ja, s mladima odlično rade Bebić, Kovačević, Nikolić. Vjerujem u dobro "sutra."
Nakon radnog ljeta, na Korčuli se sprema velika vaterpolska fešta:
- Istina je, imat ćemo 17. i 18. kolovoza oproštajnu utakmicu one moje generacije iz Londona protiv reprezentacije svijeta, koju će voditi Igor Milanović. Održat će se tzv. "Svjetski dani vaterpola", čiji su organizatori HVS i HOO... q