Brojni su hvalospjevi posljednjih dana napisani i izrečeni o najboljoj hrvatskoj atletičarki Sandri Elkasević nakon osvojene bronce na Olimpijskim igrama u Parizu, ukupno 15. medalje na najvećim natjecanjima ove čudesne sportašice. Sasvim opravdano u tim se hvalospjevima često naglašavala i njezina dugovječnost, ali nekako je svima ispod radara prošao jedan uistinu nevjerojatan podatak koji više od svega govori koliko je ta njezina dugovječnost fascinantna.
Znate li koliko je atletičara bilo na pobjedničkom postolju i u Londonu 2012. i u Parizu 2024. godine? Samo dvoje, u muškoj konkurenciji je to katarski visaš Mutaz Essa Barshim, a kod žena - Sandra Elkasević. Podatak je to koji bolje od svega oslikava koliko je teško trajati u vrhu 12 godina, tri olimpijska ciklusa. Ogromno je to postignuće, naravno, u bilo kojem sportu, ali biti toliko dugo u samom vrhu u atletici, u bazičnom sportu koji je toliko raširen da je na pariškim Igrama čak 75 zemalja imalo barem jedan top 8 plasman - to je doista nešto posebno. To mogu samo rijetki, samo sportaši čelične volje i upornosti, vječno gladni velikih rezultata i pomicanja granica.
Aktivna još samo Francuskinja
Barshim je u Londonu osvojio srebro, točnije podijelio ga s još dvojicom visaša, četiri godine kasnije u Riju je ponovno bio drugi, da bi napokon u Tokiju 2021. dočekao i zlato koje je u onom nezaboravnom finalu podijelio s velikim prijateljem Gianmarcom Tamberijem. Načet ozljedama, u Parizu nije mogao obraniti naslov, ali je još jednom pronašao put do postolja, ovaj put do bronce. Za razliku od Sandre, katarski je atletičar, dakle, osvojio četiri odličja u četiri olimpijska nastupa, ali s druge strane, prednost najbolje bacačice diska svih vremena je u tome što je na svom putu osvojila dva zlata, u Londonu i Riju. U Tokiju je završila na četvrtom mjestu, ali ono što je uslijedilo također puno govori o njezinoj veličini i posebnosti. Bila je silno razočarana izostankom medalje, mnogi su bili skloni prognozirati da je to početak njezina kraja, ali Sandra se još jednom podigla i vratila na olimpijsko postolje.
Iz londonskog finala 2012. godine, danas je aktivna još samo neuništiva Francuskinja Melina Robert-Michon, žena koja je s 45 godina (!) bila i u pariškom finalu, a dva mjeseca prije toga i u finalu Europskog prvenstva u Rimu. Melina je na neki način i Sandri vodilja jer iako već dugo ne osvaja medalje na najvećim natjecanjima, ipak pokazuje da se i u petom desetljeću može biti na visokoj razini.
- Ja joj uvijek kažem, ako može Melina Robert-Michon s 45 godina bacati i opet biti u finalu, možeš i ti, i to još jednu godinu ekstra. Vidjet ćemo, ali sve dok može baciti normu i ići na Olimpijske igre, mislim da je to vrijedno da se netko bavi sportom. Naravno, ako to želi - rekao je nedavno Sandrin trener i suprug Edis Elkasević.
A kad smo se dotaknuli nedavnog Europskog prvenstva u Rimu, tu moramo povući novu paralelu. Sandra je u Vječnom gradu sedmi put okrunjena za diskašku kraljicu Starog kontinenta, sedmi put zaredom što je nevjerojatno samo po sebi. Još je nevjerojatnije kad dodamo da nitko u povijesti europske atletike nije skupio ni pet naslova u jednoj disciplini, a Sandra ih ima sedam.
Prvi je osvojila 2010. u Barceloni kao 20-godišnjakinja, a onda je nizala zlata u Helsinkiju, Zürichu, Amsterdamu, Berlinu, Münchenu i Rimu. Znate li koliko je atletičara bilo na pobjedničkom postolju i u Barceloni 2010. i u Rimu 2024. godine? U muškoj konkurenciji nitko, a kod žena samo dvije, poljska kladivašica Anita Wlodarczyk i - Sandra. Dakle, čak ni na kontinentalnoj sceni na kojoj je konkurencija ipak slabija, gotovo je nemoguće trajati u kontinuitetu 14 godina. A Sandra ne da traje, ona u tih 14 godina ne zna ni za jednu drugu medalju osim zlatne. Čak ni spomenuta Wlodarczyk, najveća kladivašica svih vremena, nije ju mogla pratiti. Ona je u Barceloni osvojila broncu, u Rimu srebro, a između toga je četiri puta bila na tronu.
Zbog svega što smo naveli, još ćemo jednom ponoviti - ta Sandrina dugovječnost je uistinu fascinantna. Probajte samo zamisliti što znači 12 ili 14 godina biti neprestano u vrhu, brutalno trenirati iz dana u dan cijelo to vrijeme, boriti se s ozljedama koje su s godinama sve češće, odupirati se mlađim suparnicama koje nezaustavljivo nadiru, održavati motivaciju na maksimumu, ne posustajati ni pred kakvim izazovom ili razočaranjem... To mogu samo najveći. Poput Sandre.
Vidimo se u Los Angelesu
Edis Elkasević dao nam je vrlo slikovit odgovor kad smo ga pitali što je tajna Sandrine dugovječnosti.
- Recept glasi: jedete svaki dan jaja za doručak i nikad vam ne smiju dosaditi. E, tako radimo i mi, ne mijenjaš ništa, ne filozofiraš ništa, ne daš ljudima da ti pametuju, ne daš da te povedu neke nove izmišljene stvari.
Doista, potrebna je posebna glava i poseban karakter da svaki dan “jedeš jaja za doručak” i nikad ti ne dosade. A Sandra je takva, uporna i vječno motivirana do neba, čak i s 34 godine na leđima i s 15 velikih medalja oko vrata. Ili kako smo to i ranije pisali - govorimo o istinskoj pobjednici, o sportašici kojoj su trijumfi, medalje, rekordi i pomicanje granica pogonsko gorivo. Zato i jest jedina uz Barshima u razmaku od 12 godina dohvatila olimpijsko postolje, zato i jest jedina već 14 godina bez prekida na europskom prijestolju.
Što se globalne razine tiče - da, konkurencija je tu puno snažnija i Sandra s 34 godine više ne može dominirati kao nekad i nizati trijumfe kao što je to prije radila. Premda se nemojte kladiti da i dalje nema u sebi još koje svjetsko ili olimpijsko zlato. Ali, ako i ne bude tako, činjenica je da je i dalje u svjetskom vrhu, danas s broncom oko vrata, u trenucima kad su mnogi mlađi od nje posustali. A Sandra i dalje nema namjeru stati.
Barshim je odavno objavio kako su mu ovo bile posljednje Olimpijske igre u karijeri. A što je rekla Sandra?
- Vidimo se u Los Angelesu.
Nemojte uopće sumnjati da će i tamo biti konkurentna za vrh...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....