Od Industrijske četvrti do olimpijskog postolja: ‘Na treninge je dolazila prije trenera i trčala krugove‘

Devet olimpijskih igara morali smo čekati da bismo na kraju i dočekali prvo hrvatsko tenisko olimpijsko pojedinačno finale. I ujedno vrlo vjerojatno i najneočekivanije jer u svim prognozama Donna Vekić teško bi se našla na vrhu liste onih za koje očekujete da će doći do borbe za zlatnu medalju.

Međutim, sport općenito, a tenis pogotovo svaki tjedan diljem svijeta, piše neobične i posebne priče. Nekad šokantne, nekad tužne, a nekad prelijepe, kao što je ova 28-godišnje Osječanke u Parizu. I bez obzira kako završilo današnje finale - a vjerujemo da će poslije svega onoga što je proživjela i pokazala u prethodnim danima, to ipak biti happy end - ostvarit će najveći uspjeh hrvatskog olimpijskog tenisa i zauvijek će stajati da je ona prva iz Lijepe Naše koja je igrala za pojedinačnu zlatnu medalju.

A zlatom je trebala biti optočena njezina dosadašnja karijera s obzirom na najave i prognoze koje su je pratila kada je još kao djevojčica kretala s prvim ozbiljnijim teniskim koracima i kada je počinjala graditi tenisku karijeru. Talent u rukama Osječanke, doduše, nikad nije bio upitan i sva gungula koja ju je u tim prvim danima okruživala, imala je realnu podlogu. No, jednom nam je prilikom Goran Ivanišević slikovito opisao što zapravo znači prolaziti kroz taj put od perspektivnog klinca do uspješnog profesionalnog sportaša. Otprilike je išlo ovako...

- To je kao da voziš autocestom. Sve je otvoreno, možeš juriti naprijed, samo je pitanje hoćeš li se putem umoriti ili će ti postat’ dosadno ili ćeš zbog nečega u nekom trenutku skrenuti na neki izlaz i onda se dalje izgubiti, ili ćeš izdržati i nastaviti voziti do kraja.

Teniska autocesta pred Donnom se pojavila i “otvorila” vrlo rano, u međuvremenu je bilo povremenih “odmorišta” i skretanja, ali u posljednjih otprilike godinu dana opet je našla pravu rutu i sada sve snažnije stišće gas prema krajnjoj destinaciji, na kojoj je čeka primamljiva nagrada. Ovaj put u obliku olimpijske medalje, nedavno u obliku polufinala Wimbledona, a neki sljedeći put možda i Grand Slam titula. Jer upravo je to ono što je i ona sama sebi još davno, kao klinka, odredila.

A od malih nogu je zapravo sport, sve i da je htjela, nije nikako mogao zaobići. Majka Brankica nekadašnja je atletičarka, konkretno preponašica, otac Igor nekadašnji je nogometni vratar NK Osijek, a baka Lidija bila je profesorica tjelesnog odgoja u školi. Dapače, poznat je podatak i kako je svojevremeno upravo Donnina baka još u školskoj dvorani “otkrila” nogometni talent Davora Šukera.

Za Donnu, koja je rođena 28. lipnja 1996., prvi je izbor bila gimnastika, nju je počela trenirati već s četiri godine, a ta je ljubav ostala do danas. Jer Vekić je vrlo često kao gledateljica dolazila na tribine Gradskog vrta radi renomiranog gimnastičkog Challenge Cupa, što se godinama održava u slavonskom gradu.

Štoviše, i prošlog nam je tjedna, prilikom odlaska u Pariz, na pitanje koje bi druge sportove htjela uživo pogledati tijekom OI, odmah je ispalila:

- Gimnastiku.

Međutim, gimnastika joj nije bila suđena, pogotovo ne od dana kada je prvi put uzela reket u ruke. Tenis je vrlo brzo dobio primat, a Donnin teniski put krenuo je u osječkoj Industrijskoj četvrti. Tamo je, naime, smještena kuća bake Lidije, a samo par metara dalje i teniski su tereni, gdje je Donna napravila prve korake i izvela prve udarce.

Bila je članica Teniskog kluba Dvorac, koji danas više ne postoji, odnosno preimenovan je u međuvremenu u današnji TK Jezero. No, ostaje zapisano kako je Donna u svibnju 2007. godine, tada još kao 10-godišnjakinja, u Čakovcu osvojila titulu prvakinje Hrvatske za djevojčice u uzrastu do 12 godina, upravo kao članica TK Dvorac.

Tragom toga došli smo i do čovjeka koji je tada vodio klub, Marijan Garac.

- Kako se ne bih sjećao da je Donna tu napravila prve korake, njezina baka je par kuća dalje od nas. No, ne bih uzimao previše zasluga, da me se krivo ne shvati, jer ipak je Donna prije svega obiteljski projekt - kaže Marijan, koji je danas, pak, u velikim projektima za skorašnju izgradnju nove teniske dvorane, koja će, vjeruje, omogućiti osječkoj djeci da treniraju tenis u boljim uvjetima, a onda možda i stvoriti “novu Donnu”.

- Tu su tri škole u blizini, a djeca nemaju pravu šansu za tenis jer nema infrastrukture. I onda opet sve pada na leđa roditelja, kao što je uostalom bilo i u Donninom slučaju, odnosno s njezinim ocem Igorom, kojeg dobro poznajem i znam koliko je puno ulaganja trebalo u početku. Sve je to pojedinačni uspjeh, a ne, nažalost, produkt sustava jer svi u gradskoj vlasti deklarativno daju podršku, ali kad treba konkretno “pogurati”, onda se to izgubi.

Puno toga, jasno, ovisi i o samoj osobi, a Donna je tu od početka pokazivala odlike ozbiljne sportašice, puno zrelije za svoje godine.

- Znala je ona na trening dolaziti prije trenera i od 7 sati ujutro trčati krugove. I tako svaki dan. Pa onda još i ostajati duže poslije treninga. To je upornost i volja kakvu ćete rijetko vidjeti kod djece od samo 7-8-9 godina. Ali, upravo ta volja ju je i dovela tu gdje je sada. I ono neku večer, onaj meč protiv Ukrajinke Kostjuk, izvukla je meč baš na upornost kakva je oduvijek prati.

Jasno, podrazumijeva se da se današnje finale mora gledati.

- Nadam se zlatu, nego što. Evo, sad sam upravo gledao Sinkoviće kako pobjeđuju u finalu, neka tako završi i s Donnom.

S posebnom će pozornošću Marijan gledati današnje finale, a kako god završilo, ponosan je na sve Donnine uspjehe i što se, iako je kroz karijeru stekla sada već svjetsku slavu, uvijek rado vrati u svoj Osijek.

- Donna je baš krasna cura, nije ju “povuklo” i promijenilo ništa od te slave. Evo, i ona je sama u Osijeku izgradila već tri teniska terena, a planira i još jedan. Ima naglašeno to domoljublje, baš kako mi Slavonci to i inače imamo, a to je isto jedan bitan djelić u njezinom uspjehu - priča Garac.

Taj se element domoljublja očitovao i kada je Donna “na stolu” imala ponudu britanskog saveza da uzme njihovu putovnicu, odnosno igra pod njihovom zastavom. Jer Britanci su imali sredstava, ali jednostavno nisu imali vrhunskog tenisača ili tenisačicu, i htjeli su jednostavno kupiti njezin talent. Povod svega je, pak, bio David Felgate, trener koji je dugo godina bio dio njezina stručnog tima, štoviše, zbog rada s njim je jedno vrijeme praktički živjela u Londonu, pa je on “šapnuo” britanskom savezu o kakvom se potencijalu radi i da bi je mogli “ukrasti” radi interesa njihove reprezentacije.

Naravno, kao što znamo to se nije dogodilo, štoviše danas će Donna, eto, olimpijsku medalju ipak donijeti Hrvatskoj.

Inače, osim s Felgateom, koji se ugled stekao kao dugogodišnji trener Tima Henmana, Donna je sa 11 godina bila i u čuvenom teniskom kampu Nicka Bolletierija na Floridi, dok je u samom početku, u formativnim godinama, u Osijeku radila s Davorom Grgićem, s kojim se i kasnije, kada je već bila na WTA Touru, opet spojila u jednom kratkom razdoblju. Danas, pak, brigu o njezinoj karijeri vodi Čakovčanin Nikola Horvat, kojem je ovo zapravo drugi “mandat” jer surađivali su i 2016., pa onda opet od 2020., jer je Donna u međuvremenu radila s njemačkim stručnjakom Torbenom Beltzom, bivšim, pa onda i kasnijim trenerom Angie Kerber.

Iako se taj razlaz s Beltzom na koncu odvio na ne baš prijateljski način, ipak je kroz razdoblje suradnje Osječanka napravila veliki iskorak u svom tenisu, a koji se onda nastavio u protekle tri godine s Horvatom, i to pod još izraženijom krivuljom napretka.

Jer Donna se pojavila kao tinejdžerska senzacija na WTA Touru i sa samo 16 godina i 2 mjeseca u prvom turnir WTA razine uopće u životu, odmah došla do finala. Bilo je to u Taškentu 2012. Poslije toga je ekspresno napredovala na ljestvici te ušla u Top 100 na svijetu, a 2014. stigla je iz Kuala Lumpura i prva WTA titula.

Svijet joj je praktički bio na dlanu. Ali, imala je tek 17 godina. I još uvijek daleko od “gotovog proizvoda”, od kompletne tenisačice.

Očekivalo se da će u tom prvom naletu ostvariti puno veće stvari i rezultate, nego što ih je doista ostvarila. Dapače, umjesto proboja prema samom vrhu, uslijedile su godine u kojima je plutala između 40. i 120. mjesta na svijetu, pala u jednom trenutku i sve do 177. mjesta, uz samo povremene bljeskove talenta, kao što je osvajanje Nottinghama (trava) 2017.

U prvi plan su u međuvremenu iskočile neke neteniske teme, pa se i počelo sumnjati u njezinu predanost tenisu i treninzima, preispitivati njezine radne navike. Iako to uopće nije bio slučaj. Samo je trebalo razumjeti da je to bila mlada djevojka, tinejdžerica i kasnije u ranim 20-ima, a da su iza nje godine i godine u kojima nije imala normalno djetinjstvo kao većina ostale djece. Kod Bollettierija je, recimo, Donna 11-godišnjakinja znala biti na terenu u pola šest ujutro. Pa izostanci iz škole zbog putovanja, turnira, svakodnevni treninzi, razdvojenost od obitelji i prijatelja... Ili, jednostavno potpuna predanost tenisu uz ogromnu količinu rada - jer samo talent nikad nije dovoljan - a pri svemu tome pati i gubi društveni život. Za bilo koju djevojku u tim godinama to su stvari koje je teško “pregrmjeti”, pogotovo nakon što se svega već morala odricati proteklih 9-10 godina.

U svemu tome Donna je jedno vrijeme zalutala, pa je i njezin tenis skrenuo s autoceste.

- Ušla sam u Top 100 sa 16 godina i stavila sam puno pritiska na sebe. Mislila sam da ću igrati finala svaki tjedan, a to nije bio slučaj. Bilo je još puno stvari na kojima sam trebala raditi i popraviti se. Definitivno nisam bila toga svjesna sa 16 godina - istaknula je Donna u jednom razgovoru za WTA još prije pet godina.

No, negdje od 2019. krenuo je ponovo Donnin teniski uspon. U finišu te sezone na US Openu je prvi puta dohvatila Grand Slam četvrtfinale i onda posljedično 19. mjesto na svijetu, što joj je i do danas najbolji renking.

Onda je došla skraćena i izlomljena pandemijska 2020., koju je Donna na Australian Openu otvorila pobjedom nad Marijom Šarapovom, koja je doduše tad već bila daleko od svog vrhunca, ali još uvijek zvučno ime, a na kraju je to ispao i posljednji nastup Ruskinje na Grand Slamovima u karijeri.

U 2021. je opet u Australiji prvi put došla do drugog tjedna, ali i “zaradila” ozljedu koja će je jako unazaditi. Morala je na operaciju, pauzirala mjesecima, ali se svejedno vratila prebrzo, pa obnovila ozljedu, a onda se s vremenom razvila i ozljeda lijeve noge (stopalo) koju je nesvjesno opterećivala čuvajući desno koljeno. U međuvremenu su se porazi redali u serijama, ali je igrala i dalje, da bi na koncu godine, u posljednjem tjednu nekako došla do titule u Courmayeru.

Bila joj je to treća titula u karijeri, koja je nudila optimizam za 2022. Međutim, onda se opet “javilo” koljeno, pa je opet morala na stanku.

- Nema smisla igrati ovako kad ne mogu normalno trenirati, a kamo li igrati - rekla je tada za SN.

- Fizički i psihički više ne mogu podnijeti takvo stanje, više ne znam na koju nogu se mogu osloniti.

To su vremena u kojima je, kako je kasnije otkrila, razmišljala o prekidu karijere, jer nije vidjela smisla ići od ozljede do ozljede. Na kraju je ipak i to “prežvakala”, a onda u San Diegu na koncu godine odigrala maestralan turnir koji joj je dao novu motivaciju. Pobijedila je u tom tjednu Mariju Sakkari, Top 10 igračicu, Karolinu Plíškovu, Čehinju koju prije toga ni jednom u šest mečeva nije pobijedila, Arinu Sabalenku, Top 5 na svijetu, Danielle Collins, finalisticu Australian Opena iz te sezone, a na kraju u finalu namučila i Igu Swiatek, broj 1 na svijetu

Na tom valu ušla je u 2023. te s prvim četvrtfinalom Australian Opena u karijeri uhvatila novi zalet. Osvojila je Monterrey, igrala finale Berlina i makar su nedostajali rezultati na Grand Slamovima za potpuniju sliku, ono što je bilo evidentno jest da Donnin tenis izgleda drugačije.

Prije svega, jer je i sama shvatila da nanovo treba zasukati rukave i raditi još više i još “luđe”. Na tragu toga je popravila kretanje, servis je i prije bio jako oružje, ali i njega je doradila, a forhend je udarac kojim je sposobna razoružati baš svaku suparnicu. I baš svaku, i one najbolje, na određeni dan, pobijediti.

Na koncu tu je i "jaka glava", o čemu je također postojala skepsa, ali primjerice Donna je samo u 2019. dobila tri meča u kojima je bila suočena s meč-loptom suparnica, a dobila je tako i Kaiju Kanepi na Australian Openu 2021. Dobila je, eto, i Martu Kostjuk u četvrtfinalu ovih OI. A takvi mečevi ne dobivaju se bez mentalnih "mišića", koje je Donna i opet pokazala.

Nisu je rezultati u prvoj polovici 2024. previše mazili, bila je i ona sama frustrirana zbog toga, jer znala je da dobro i naporno radi, a da se to nigdje ne vidi. No, zato je sada, u posljednjih mjesec dana sve stiglo na naplatu. Finale u Bad Homburgu, pa polufinale Wimbledona i sada medalja na Olimpijskim igrama.

Nije je, eto, uzdrmao ni taj nesretni poraz od Jasmine Paolini u All England Clubu, gdje je bila na dva poena od pobjede i finala. A tamo je opet u jednom meču sve moguće.

Štoviše, čini se kao da je na tom adrenalinu iz Londona nastavila i sada u Parizu, kao da se ništa nije dogodilo. Poslije Wimbledona je osam dana odmarala i tijelo i glavu, bez da je taknula reket, ali svejedno u Pariz otišla s nepokolebljivom ambicijom.

- Olimpijske igre se igraju radi medalja, tako da je to svakako i moj cilj - rekla nam je na dan putovanja u Pariz.

Iako joj je zemljana podloga najmanje draga, ali nakon današnjeg dana s nje će imati opipljiv dokaz u obliku olimpijske medalje i da će, bez obzira što još u nastavku karijere ostvari, zauvijek imati Pariz 2024.