Borila bum se da poleti i jednom bu poletilo i onda bu sve super.
Tim riječima, s mješavinom tuge, razočaranja i nesigurnosti na licu, zaključila je Sara Kolak naše druženje na Europskom prvenstvu u Münchenu prije dvije godine. Bilo je to još jedno natjecanje u nizu na kojem ništa nije ispalo kako treba, koje je produljilo njezinu agoniju i povratak na vrh učinilo još malo manje vjerojatnim.

Ali, dočekala je Sara Kolak da njezino koplje poleti. Na najvažnijem mogućem mjestu, na najvećoj pozornici, na Olimpijskim igrama u Parizu. Olimpijski krugovi donijeli su joj i najveći uspjeh i najveće razočaranje u karijeri, valjda je sada opet došlo vrijeme za red sreće.

Olimpijska pobjednica iz Rio de Janeira posljednjih je godina bilježila posrtaj za posrtajem, bacala je daleko ispod svoje razine, štoviše njezino koplje čak dvije godine nije uspjelo preletjeti liniju koja označava 60 metara. I zato je ono što se dogodilo u srijedu u kvalifikacijama izazvalo takav šok, pozitivan šok, u hrvatskim sportskim krugovima. Dobili smo prije nekoliko dana informaciju da Sara izgleda puno bolje na treninzima, ali trebalo je to pokazati i u zahtjevnim olimpijskim kvalifikacijama. I ne samo da je pokazala, već je u finale ušla s drugog mjesta, s hicem od 64,57 metara, što je daljina kakvu nije dosegnula posljednjih pet godina.

Za hrvatsku atletiku je to, naravno uz medalju Sandre Elkasević, najljepša moguća vijest koju je mogla dobiti u Parizu jer Sara Kolak je velika, velika sportašica. I zauvijek olimpijska pobjednica. A nemamo takvih baš na bacanje u hrvatskom sportu. Da, karijera joj je skrenula u krivu ulicu, nizala je slabe rezultat, donijela i neke krive odluke na tom putu, ali zadnja stvar koju je zaslužila je takvo grubo prizemljenje i nestanak sa scene kakvi su joj prijetili.

Sara Kolak

WALTER ARCE/ZUMA PRESS WIRE/SHUT/SHUTTERSTOCK EDITORIAL/PROFIMEDIA Walter Arce/zuma Press Wire/shut/shutterstock Editorial/profimedia

Ne znamo, naravno, kako će završiti subotnje finale i hoće li Sara uspjeti ponoviti, ili čak nadmašiti, kvalifikacijski hitac. Ali daljina koju je pronašla u srijedu neupitno je dobar temelj koji pokazuje da Ludbrežanka nije zaboravila bacati koplje, a s 29 godina svakako je dovoljno mlada da se vrati u svjetski vrh. Tamo gdje joj je cijelo vrijeme mjesto i gdje je trebala biti i posljednjih godina.

Petogodišnja nizbrdica

Kad je na Svjetskom prvenstvu u Dohi prije pet godina, nakon sezone oporavka od operacije lakta i nekoliko mjeseci nakon promjene trenera, završila na sedmom mjestu, napisali smo:

“Potpuno zdrava i sa samo 24 godine na leđima, Sara bi trebala biti jedna od glavnih sila u bacanju koplja u sezonama koje slijede. Najbolje bacačke godine su tek pred njom, uostalom i u Dohi je bila najmlađa finalistica! I zato ne treba brinuti za Ludbrežanku, s odlučnošću, motivacijom i načinom razmišljanja koje ima, bit će svjetsko čudo ako je u godinama koje su pred nama ne budemo gledali na pobjedničkim postoljima.”

Tko je tada uopće mogao zamisliti na kakvoj će se nizbrdici uskoro naći Sara i da ćemo na njezino sljedeće globalno finale morati čekati pet godina? Ali, i to je sport, ne ide uvijek sve uzlaznom putanjom, a padovi znaju biti itekako bolni. Sarin je bio takav, ali nadajmo se da će je pariška odskočna daska odbaciti tamo gdje je bila nekad, u vrijeme kad je bila najveći hrvatski sportski hit.

Sara je već kako klinka bila izniman talent. Kao juniorka je osvojila europsku (2013.) i svjetsku (2014.) broncu, ali nakon ove potonje medalje, uslijedio je prvi veliki udarac. Završila je na operaciji ramena, uobičajenoj za kopljaše, i propustila je cijelu sljedeću sezonu. A onda je došla 2016. godina koja joj je zauvijek promijenila život. Na Europskom prvenstvu u Amsterdamu osvojila je broncu koja je prošla malo ispod radara, zbog čega je mnogima bila još veći šok i senzacija nekoliko tjedana kasnije u Riju kad se uspela na olimpijski tron. Ta medalja iz Amsterdama svrstavala ju je u širi krug kandidatkinja za odličja, ali zlato... To doista nitko nije predvidio. Ispala je to jedna od najboljih, najluđih priča u povijesti hrvatskog sporta, a Sara ju je zaokružila onom nezaboravnom izjavom:

- Mama, tata, Mato, doma nosim zlato!

Brojne promjene trenera

Svijet joj je bio pod nogama, a svima koji su mislili da je Rio bio slučajnost, brzo je zatvorila usta. Sljedeće je godine na mitingu u Lausannei bacila 68,43 metra, što je rezultat koji je i danas drži u top 10 svjetske ljestvice od 1999. godine kada je promijenjena specifikacija koplja i kada su se rekordi počeli računati od nule. Istina, na SP u Londonu ostala je bez odličja, ali završila je na visokom četvrtom mjestu, potvrdivši opet da pripada svjetskom vrhu.

No, stigao je tada i drugi udarac, završila je na operaciji lakta i ponovno morala propustiti cijelu sezonu. Povratak je nudio ohrabrenje, u prvom nastupu nakon gotovo dvije godine bacila je 64,45 m i teško je tada bilo naslutiti što slijedi. Uskoro se, međutim, raspao njezin odnos s dugogodišnjim trenerom Andrejem Hajnšekom, slovenskim stručnjakom koji ju je odveo do olimpijskog zlata. Tu je zapravo začetak krize, ali nitko pritom nema pravo tvrditi da je Sara morala ostati s Hajnšekom jer ako im je odnos bio toliko narušen, ta suradnja bi jako teško funkcionirala.

Angažirala je Ludbrežanka tada Norvežanina Andreasa Thorkildsena, dvostrukog olimpijskog pobjednika, ali ta se priča nije pokazala sretnom. Rezultati su joj počeli padati već u Covid-sezoni, a sve je eskaliralo godinu kasnije kada je Thorkildsen odbio putovati s njom na OI u Tokio. Službeno objašnjenje je glasilo da je zbog korone u strahu za vlastito zdravlje i život. Nikakvo kratkotrajno rješenje Sara nije željela i otputovala je u Japan sama, a sve je rezultiralo raspadom sustava i s tri neispravna hica u kvalifikacijama.

Započela je nakon toga suradnju s još jednim slovenskim trenerom Gorazdom Rajherom, čovjekom koji je stvorio ponajboljeg svjetskog diskaša Kristjana Čeha, ali i to se raspalo nakon nekoliko mjeseci. U tom je razdoblju i SP u Eugeneu završila s tri neispravna hica, te slabim nastupom u kvalifikacijama EP-a u Münchenu.

Sara Kolak

WALTER ARCE/ZUMA PRESS WIRE/SHUT/SHUTTERSTOCK EDITORIAL/PROFIMEDIA Walter Arce/zuma Press Wire/shut/shutterstock Editorial/profimedia

Izborila se nakon toga Sara da joj trener postane njezin dečko Mišel Žerak, nekadašnji slovenski skijaš. Iako ne zvuči idealno da je tehnički tako kompleksnu disciplinu trenira čovjek bez atletskog znanja i iskustva, iako se i mnogima u hrvatskoj atletici to nije svidjelo, pa je došlo i do prijepora u koji se morao uključiti HOO, na koncu je Sara dobila što je tražila. Ako ništa drugo, pronašla je svoj mir, a cijelo je vrijeme pritom tvrdila da je na dobrom putu. Bilo je tako i nakon još jednih neuspješnih kvalifikacija, onih na lanjskom SP-u u Budimpešti gdje nam je rekla:

- Naravno da sam tužna i razočarana, ali opet govorim - vraćam se. Jednostavno trebam vremena i veći broj ponavljanja. Osjećam se stvarno odlično, spremno, optimistično, motivirano, u tome uopće nije problem. Ali prioritet je ionako sljedeća godina i ako kroz ovo sada moram prolaziti da bih dogodine bila bolja - može.

Čudo iz Ludbrega

Pokazalo se da je bila u pravu iako, da se ne lažemo, teško je bilo pronaći one koji su bili optimistični uoči Pariza što je, s obzirom na njezine recentne rezultate, i sasvim razumljivo. Istina, prije dva mjeseca je ušla u finale EP u Rimu, ali i tamo je, i u kvalifikacijama, a pogotovo u finalu, ostala debelo ispod 60 metara, tako da ni taj nastup baš nije bio neki zalog za optimizam. Koji tjedan kasnije izgubila je i na Prvenstvu Hrvatske, što joj je bio prvi poraz u domaćoj konkurenciji otkad je postala seniorka.

- Super se osjećam ove sezone, super treniram, sada mi samo i na tim velikim natjecanjima treba krenuti, trebam to probiti. Osjećam da imam puno rezerve, ali nikako da se to pokaže - priznala nam je u Rimu.

Sara Kolak

Expa/ Eibner/ Schüler/avalon/profimedia

Čini se da se ta rezerva konačno pokazala u Parizu. Sjećamo se da nam je Sara jednom prilikom, govoreći o super hicu Nijemca Johannesa Vettera preko 97 metara, objašnjavala koliko su u bacanju koplja bitne sitnice i kako samo nekoliko milimetara razlike prilikom izbačaja može činiti ogromnu razliku u konačnoj daljini. Izgleda da je Sara posložila sve sitnice i pronašla prave milimetre u srijedu na Stade de Franceu. Stisnimo palčeve da se tako i nastavi i da naše “malo veliko čudo iz Ludbrega” ponovno zablista u punom sjaju.