Olimpijske igre u Parizu bit će kraj mnogih velikih sportskih priča. Najavili su ih francuska judaška legenda Teddy Riner, briljantni britanski gimnastičar Max Whitlock, njemački stolnotenisač Timo Bol, najpopularnija svjetska atletičarka Jamajčanka Shelly Ann Fraser Price, francuski košarkaš Nicolas Batum... Prije neki dan u mirovinu je s naslovom prvaka Europe otišao Tony Kroos u dresu madridskog Reala. Sve je više priča koje završavaju odlascima na vrhuncu karijere, dok je boriti se za olimpijsku medalju svakako vrhunac sportske karijere svakog sportaša.
Rukomet će u Parizu imati svoje posebne priče u odlascima dva najveća igrača današnjice, Nikole Karabatića i Mikkela Hansena. Obojica dolaze na Igre sa željom osvojiti zlato. Oni nisu obični igrači Francuske i Danske, oni su zaštitni znak tih selekcija, ali i svjetskog rukometa, pa i sporta u cjelini. A Igre vole velike priče...
Imat će rukomet u Parizu još jednu posebnu, jer je odlazak nakon Igara najavila i Stine Bredal Oftedal. A njena priča bit će možda i još posebnija i zanimljivija, jer ona u Pariz s Norveškom dolazi po svoje prvo olimpijsko zlato. Ova velika rukometašica kojoj su samo 32 godine vidi život drugačijim očima. Ima dvije olimpijske bronce osvojene u Riju i Tokiju i sada s jakim argumentima dolazi popeti se na najviši vrh u trenutku kada odlazi u rukometu mirovinu.
Stine Bredal Oftedal je motor Norveške, igračica s kojom mnogo toga počinje. Igra na vrhunskoj razini. U nedjelju je s Györom postala prvakinja Europe, to joj je treći klupski naslov u najprestižnijem europskom klupskom natjecanju. Stine je u nedjelju zaradila i MVP titulu završnog turnira u Budimpešti na kojem je njezin Györ osvojio šesti naslov prvakinja Europe. Taj naslov najviše govori o njenoj vrijednosti i autoritetu u svjetskom rukometu, jer kada u finalu imaš 0/4, dok te vide kao nekog posebnog, onda to jako puno govori. Sjećam se jednog u Ateni u finalu Olimpijskih igara, isto je bio od učinka, mi sa zlatom, svi kažu da je najbolji, on bolje da se i ne sjetim što je rekao. To su ti posebni.
Norveška je imala nekoliko sjajnih generacija, imala je velikih rukometašica koje su obilježile povijest, imala je dva olimpijska zlata iz Pekinga i Londona, sada će se u Parizu boriti za treće i priliku da dostigne Dansku koja je to učinila jedina dosad. Znate li zašto je Norveška između ostalog favorit? Zato što je bez da ima klub na završnici Lige prvakinja imala na turniru u Budimpešti čak 11 svojih igračica, naslov su s Györom ponijele Dale, Kristijansen, Oftedal, Silje Solberg i Hovden, u Esbjergu su bile Mork, Reistad, Breistol, Jakobsen, Rushveldt i Sana Solberg. To je 11 igračica na koje za olimpijski nastup računa Thorir Hergeirsson, na tu priču treba svakako dodati i da je Storhamar osvojio Europsku ligu, malu Ligu prvakinja. A znate li recimo koliko Mađarica ima u Györu? Tri. Koliko Dankinja ima u Esbjergu? Devet. Koliko Njemica ima u Bietigheimu? Tri. Koliko Francuskinja ima u Metzu? Devet. A Norvežanki 11 na Final Fouru.
I baš zbog njih i zbog Stine Oftedal olimpijski turnir rukometašica bit će posebniji nego inače. Ona je mrtva hladna na kraju budimpeštanske priče u nedjelju zaključila da joj je drago za trofej, da će za njega naći mjesta u vitrini, ali da mislim da su barem dvije, tri njene suigračice taj trofej zaslužile više od nje. Nekom sitnica, ali takve sitnice čine velike pobjednike još većima. "Mala" na koju prije 14 godina, kada je počela igrati za Norvešku, nitko ne bi stavio "dvije banke", koja je s 19 godina postala svjetska prvakinja, koja nosi kapetansku vrpcu norveške reprezentacije od 2015. godine. Kojoj je sportski idol osmerostruka olimpijska pobjednica, trkačica na skijama Marit Bjorgen i koja najviše voli Nevlunghavn, malo selo izvan Larvika, otprilike sat i pol vožnje od Osla. To je njen mali ljetni raj. Malo, malo za veliko.