Nikad više ovakve godine u vaterpolu. Nikad se više neće dogoditi ljeto Gospodnje u kojem će se u jednoj godini, u osam mjeseci natiskati Europsko prvenstvo, pa svjetska smotra, pa na koncu još i Olimpijske igre. Posljedica je to, u vaterpolu će reći, pandemije koja je poremetila kalendar natjecanja. Ali pustimo sad to...
Nikad se više ovakva godina neće ponoviti ni hrvatskom vaterpolu. Nikada ovako uspješna, veličanstvena. Da, sada sa spoznajom izgubljenog olimpijskog finala neki će možda držati kako pretjerujemo. Pretjerujemo li doista, ako olimpijsko srebro tretiramo kao uspjeh? Pretjerujemo li ako godinu 2024. za Barakude držimo veličanstvenom jer su se u sva tri natjecanja pasirali u finale? Jedini oni, jedini Hrvati. Ne znamo za druge, ovom novinaru je to uspjeh. Jasno da boli finale, ali...
U Pariz su Barakude stigle jače za Jokovića, povratnika nakon tri godine, ali i za Bukića i Popadića kojih zbog ozljeda nije bilo na Svjetskom prvenstvu u veljači, u Dohi. Došli su s izbornikom Ivicom Tukom koji je "friško" potpisao novi četverogodišnji ugovor. Stigli su i s kapetanom Markom Bijačem kojeg bole leđa, bile su ga ukočile tijekom priprema u Šibeniku. Međutim, neskrivene su bile ambicije svjetskih prvaka i europskih doprvaka. Došli su po zlato. Snagu, kvalitetu, moć za takvo što su imali i još uvijek imaju.
Vaterpolo, kao i svi loptački sportovi, proteže se cijelim Igrama, puna dva tjedna. Počela je Hrvatska 28. srpnja protiv Crne Gore. I nije bilo velikog stresa (11:8) s vodstvima 2:0, 3:1, 4:2... Crnogorci su samo triput poravnali (4:4, 5:5 i 6:6), niti jednom poveli. U posljednjoj četvrtini je Hrvatska povela 10:6. Malo je branio Bijač (pet obrana), malo Popadić (tri obrane). Fatović je prednjačio s tri gola.
Dva dana kasnije slijedila je Italija i činilo se borba za prvo mjesto u skupini. Prvo poluvrijeme izjednačeno, takav je bio i rezultat (6:6), ali onda u trećoj obrambeni raspad. Talijani su "izbušili" naše, u samo jednoj četvrtini dali šest golova. Najvjerojatnije je prvo mjesto u skupini izgubljeno. Tako se tada rezoniralo.
Treće kolo "nosilo" nam je uvjerljivo najlakšeg suparnika u skupini. Najlošijeg na cijelom olimpijskom turniru. Rumunjska je ipak druga klasa. Solidan vratar, a ostalo... Pobjeda rezultatski puno manja (11:8), nego li je kvalitativna razlika između ove dvije momčadi.
Potom je slijedio sraz s Grcima i ta nam je utakmica u slučaju pobjede jamčila ulazak u četvrtfinale. Tvrdo i gusto u prvoj polovici utakmice koju su uostalom Grci i dobili 6:4, ali onda slijedi rapsodija. Poglaviti u trećoj dionici koju su Barakude dobile čak 7:3. Četvrtina u kojoj je Marinić Kragić postigao tri pogotka. Grci su pak izjednačili četiri minute do kraja (12:12) pa je stiglo vrijeme za "ukazanje" Koste Harkova. U točno 60 sekundi dva njegova projektila. Završilo je 14:12, prošli smo skupinu, idemo u četvrtfinale.
Posljednje kolo skupine, protiv SAD je donosilo zanimljivu situaciju. U ovisnosti o ishodu te utakmice, mogli smo biti prvi, drugi, treći ili četvrti u skupini. "Izabrali" smo najgoru opciju. Poraz od SAD (11:14) u dotad najlošijoj utakmici na turniru. U prve dvije četvrtine je primljeno 10 golova. U jednom je trenutku bilo čak 10:3.
- Ne sjećam se da je ikada itko Hrvatskoj dao 10 golova u dvije četvrtine – zborio je izbornik Tucak.
Ne sjećamo se ni mi. Sad se znalo da ćemo u četvrtfinalu na Španjolce. Najneugodnijeg nam suparnika, momčad koju rijetko dobivamo na velikim nadmetanjima. A sada... Ne da smo ih dobili, već nadigrali. Španjolska je prvi gol postigla tek u 10. minuti, nisu niti jednom ni izjednačili, Bijač je imao 10 obrana, obrana u cijelosti kolosalna. S pobjedom 10:8 Barakude uđoše u polufinale.
Budući da je "odabran" teži put, nakon Španjolske je slijedio još jedan "teškaš" - Mađarska. I opet, veličanstvena obrana i perfektan Bijač. Mađari su imali tri peterca, niti jedan nisu iskoristili. Dvaput je obranio Bijač, jedan je bio promašaj (Manhercz). Jest, ni mi u posljednjih devet minuta nismo postigli gol, ali s pobjedom 9:8, Hrvatska je osigurala medalju, ušla u finale. Treće ovogodišnje, četvrto olimpijsko.
Nedjelja, dva tjedna nakon one prve olimpijske, 11. kolovoza. Pretposljednji uopće događaj na Igrama (preostalo je još samo finale ženske košarke). Klasik Hrvatska - Srbija u vječno ispunjenoj La Defense Areni, pred 13.100 gledatelja. Samo tog dana Barakude kao da su ostale u Olimpijskom selu. Ničega nije bilo. Ni obrane, ni napadača, ni igrača više, manje, obojice vratara. Ugasili su se. Prepali? Ni govora. Umorni? Dajte, nema umora u finalu. Podcijenili suparnika? Još manje, nema teorije. Manjak agresivnosti odnosno izostanak istog čak, neshvatljive pogreške i dekoncentracija. Jasno da imaju za čim žaliti jer i opet tvrdimo, uz sportsku čestitku tog dana boljem, Hrvatska je kvalitetniji sastav.
Što se točno izdogađalo, analizirat će se, iako sumnjamo da ćemo ikada proniknuti u točan odgovor. Da, ostaje žal, tuga, najviše zato što imaju kvalitetu za zlato, ali opet...
Tri finala u osam mjeseci - tri kolajne: Europski doprvaci, svjetski prvaci i sada olimpijski viceprvaci. Oprostite, ali to je velik, sjajan, grandiozan uspjeh. Tek ćemo za koju godinu shvatiti, pojmiti koliko je ova 2024. bila za Barakude nestvarno dobra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....