Damir Martin je na Olimpijskim igrama u Riju 2016. napravio puno više od osvajanja srebra. Pred očima cijelog svijeta, na najvećoj sportskoj pozornici, pokazao je što doista znači biti sportaš, olimpijac. Vjerojatno ne postoji osoba koja je gledala, a koju nije “kupio” nevjerojatnom finalnom utrkom samaca i jednakim takvim ponašanjem nakon što mu je foto-finiš odnio olimpijsko zlato koje je jednako zaslužio kao i Novozelanđanin Mahe Drysdale.
Uostalom imali su isto vrijeme. Pet godina kasnije, na Igrama u Tokiju na koje zbog ozljede ne bi ni mogao otići, barem ne spreman, da nisu odgođene za godinu dana, ponovo je oduševio. Nastupom koji mu je donio olimpijsku broncu i emocijama koje su se doslovno izlijevale iz njega nakon što je to uspio. Plakao je on dok je pričao, plakali su mnogi dok su ga gledali i slušali. Kralj emocija. S tog trona ga nitko ne može srušiti.
Prije dva dana je proslavio 36. rođendan, za pet dana će put Pariza na svoje četvrte Igre, a 27. srpnja, dan nakon otvaranja OI, bit će na startu prve utrke samaca na olimpijskoj stazi u Vaires-sur-Marneu, na periferiji Pariza.
Jeste li spremni za sve što vas očekuje?
- Jesam. Mogu reći da je više od 95 posto odrađeno po planu što je dobro, jer inače je sve što je više od 75 posto zadovoljavajuće budući da u veslanju ovisimo i o vanjskim uvjetima. Stvarno nas je ove godine pomazila Peruća i mogli smo sve odraditi kako treba. Dala nam je i vjetrovitih uvjeta na nekim manje važnim treninzima, a kad su bili oni važni, onda se smirila pa smo mogli funkcionalno napraviti sve što treba. Što se tiče kondicijskog dijela, zadovoljan sam kako stojim sa snagom. To je sve odrađeno u koordinaciji s Perom Kuterovcem i mislim da sam u tom dijelu uspio sve maksimalno odraditi kako je bilo i predviđeno za ovaj dio priprema.
Pamtimo da ste u vrijeme Rija proglašeni najspremnijim sportašem, možete li usporediti stanje tada i sad ili to nije moguće?
- Sad sam ipak osam godina stariji. Tada je možda bilo neke drukčije snage, ali bez nekog preuveličavanja, mislim da sam u najmanju ruku isti. Stvarno sam dao maksimum u ovim pripremama. Ne znam je li mi ikad bilo tako teško na pripremam kao posljednjih tjedan dana na Perući. Znači, stvarno sam napravio ono što sam rekao na početku godine, da ću “baciti atomsku bombu na sebe”, ha, ha. Doista sam na ovim pripremama iscrpio sve moguće rezerve koje sam imao i u preostalom razdoblju do olimpijskih utrka najbitnije je da se to postepeno smanjuje i da se tijelo napuni i da ga odmorim kako treba do prve utrke. Zapravo, do finalne utrke.
Najvažnije od svega, nije bilo zdravstvenih problema koji su ga često kočili tijekom karijere.
- Niti jedan trening nismo propustili zbog nekog zdravstvenog razloga. Jedan smo možda lakše odradili čisto da se ne bi umor previše nagomilao, ali smo ga taktički samo prebacili na drugi dan. Odnosno, odnosno ostavili jedan dan više za pripremu i to je to, jedino te modifikacije smo radili. Sve što je bilo na papiru, uspjeli smo provesti u djelo.
I zato...
- Jedva čekam početak natjecanja, jedva čekam da završim još ovaj dio na Jarunu.
Nakon Tokija rekli ste kako u Parizu želite osvojiti zlato i tako zaokružiti karijeru. Kako sad razmišljate, odnosno po što idete na ove Igre?
- Jesam, najavljivao sam u počecima da me stvarno zanima samo zlato i ne mogu sad reći da me ne zanima zlato, ali... Ulazak u finale otvara sve. U mojoj disciplini su 33 veslača i kad se to vidi crno na bijelom, stvarno je gusto. Još kad znaš da od tih 33 barem nas 15 može ući u A finale, jasno je da će već četvrtfinale biti jedna opaka eliminacijska utrka. Tako da se svaku utrku mora maksimalno odraditi i nadam se dobrim rezultatima.
Odnosno, niste odustali od borbe za zlato, ali pretpostavit ćemo da ne biste bili nimalo nesretni ako bi vam oko vrata završila medalja neke druge boje?
- Neću biti nesretan s bilo kojim rezultatom. Presretan sam i što sam se uspio kvalificirati, a pogotovo mi je zadnja utrka na Svjetskom kupu u Poznanju dignula malo samopouzdanje. Znam koliko sam tamo još imao rezervi, znam i koliko sam još napredovao od tada, jedino ne znam koliko su drugi imali rezervi. Sad dolazi ona poznata rečenica “iduća dva tjedna su ključna”, ha ha... Ovaj završni dio se mora baš pedantno odraditi, a mislim da su i Srećko Šuk i Pero Kuterovac majstori u tom finalnom dotjerivanja.
Što su već puno puta i dokazali.
- Stvarno sam optimističan, jako dobra je energija oko mene, sviđa mi se sve to i doista jedva čekam da izađu kvalifikacijske skupine i da vidim koga imam na startu natjecanja. Volio bih samo da mi je zaveslaj još mrvicu fluidniji, da mi to ide s lakoćom, ali i u težim uvjetima i s malo većim opterećenjem čamac je išao zadovoljavajuće brzo tako da se nadam da će sad i s odmorom doći svježine u zaveslaju i da to mogu. Zadnjih tjedan dana na Perući vesla su išla kao kroz med, malo ljepljivo, teško, ali znam zbog čega je bilo tako, a kad i tako čamac ide brzo, onda znam i da bi trebao ići još brže u idućim danima.
Olimpijske igre su najvažnije natjecanje, ali vi ste sve to već prošli i imate tri medalje. Hoće li ovaj četvrti olimpijski nastup biti za gušt?
- A gušt... Svaka utrka je gušt ako si spreman. Znači, i da sam zadnji, ali da sam spreman, guštat ću. Bio sam u utrkama u kojima nisam bio spreman i to stvarno nije nikakav gušt, znaš da si nešto mogao izdržati, a sad ne možeš, prolaze te na stazi neki ljude koji inače ne prolaze pokraj tebe... Mislim da sad jesam spreman i da ću moći guštati u svakoj utrci u Parizu.
Konkurencijom se nismo detaljno bavili, on to ionako ne voli.
- Ne volim, a i rekao sam da nas ima 15-ak koji konkuriraju za vrh. Ne volim nikoga izdvajati jer na Olimpijskim igrama ima stvarno hrpa iznenađenja. Svašta se može dogoditi, ovisi o tom jutru, vremenskoj prognozi, ima veslača kojima paše vjetar, onih kojima ne paše, svatko može na Igrama iznenaditi. Nema smisla nekoga izdvajati.
Negdje usred razgovora rekao je nešto što vrijedi izdvojiti...
- Da sam osvojio zlato o Riju, pitanje je bih li nastavio. Da nisam osvojio medalju u Tokiju, pitanje je bih li nastavio. Na Pariz gledam kao na svoju posljednju veliku priliku za olimpijsku medalju, a to doživljavam kao bonus, ne kao opterećenje.