Nije mu bilo prvi puta. Nećete vjerovati, nije bilo prvi puta niti u reprezentaciji, seniorskoj da ne bude zabune. Dario Šarić je stao ispred fotoreportera nakon demoliranja Slovenaca i Luke Dončića s trofejom za najboljeg igrača utakmice. Bilo je tome tako i prije osam godina kada je Hrvatska posve neočekivano izborila odlazak na Igre u Riju, a Šiši je bio MVP turnira u Torinu.
Ipak, puno toga je bilo prvi put.
Dario Šarić je u travnju napunio okruglih trideset godina. U njima je prošao put kakav je malo tko imao. Kad smo prvi puta čuli za ime Darija Šarića, Predragovog sina, čuli smo kako se u Šibeniku pojavio talent kakvog nije bilo od onih zlatnih vremena obojice Petrovića. Odmah su se tu počele pojavljivati velike brojke, mogući transferi, postojao je silan interes inozemnih klubova koji su “Malog Šišija” htjeli odmah dovesti. On je izabrao drugačiji put. Došao je u rasadnik talenta u Trnsko, pod okrilje nikada prežaljenog Zagreba, tamo je dočekao godinu dana mlađeg Marija Hezonju te krenuo osvajati sve što se može u mlađim uzrastima.
Dominantan kao ‘klinac’
Bio je Šarić goropadan, nezaustavljiv u svakoj selekciji u kojoj je igrao. Triple-doubleovi, poput onoga u utorak, nizali su se u serijama. On je mogao igrati na svim pozicijama, on je bio mozak, ali i najveća fizička moć svake selekcije. On je trebao biti prvi sljedeći. Veliki. Najveći.
S 18 je ušao u seniorsku reprezentaciju, s 20 je Cibonu odveo do naslova prvaka ABA lige i svijet je bio ispred njega. Kad je izabran kao 12. pick na NBA draftu, odlučio je ostati u Europi. Trebala je to biti jedna sezona Efesa, ispale su dvije. Iz ovog kuta gledanja za njegovu NBA karijeru bilo je bolje da je bila samo jedna. Opet, kad je stigao u Philadelphiju odmah je nastavio tamo gdje je stao u Europi. Bio je u toj inicijalnoj NBA sezoni i u oštroj konkurenciji za rookieja godine te pomalo nezasluženo tu nagradu nije dobio.
I tu je negdje krenulo, barem što se klupske sudbine tiče, po zlu. Trejdali su ga u hladnu Minnesotu, gdje su za njega pronašli najgore moguće mjesto u NBA percepciji europskog igrača. Strpan je u ladicu.
Završio u ladici
Iz koje je gotovo očajnički želio pobjeći, što je moguće brže i što je moguće prije. Sunsi su, stoga, bili novi izazov, novo dokazivanje. I kad je pohvatao konce, kad je sve uvjerio da je on taj i da može biti jedan od glavnih ljudi u ozbiljnoj NBA momčadi, dogodila se teška ozljeda koljena i uslijedila je sezona bez košarke. Nakon toga i maleni ugovor s velikom, najvećom franšizom ovog vremena, Golden State Warriorsima.
I tu je, na žalost, završio u ladici. U nekim utakmicama sjajan, na koncu sezone, kad se odlučivalo, ipak bez važne uloge, jer su uloge bile u rukama zaslužnih veterana.
U cijelom tom periodu Dario Šarić je živio tužnu zbilju reprezentativne košarke. Bio je mlađi od generacije koja je tada nosila, a svima je bilo jasno da se Hrvatska bez Darija Šarića ne može pomaknuti iz pozicije mediokriteta. Uz neke izolirane incidente kakav je bio onaj iz olimpijske 2016. godine.
Kad smo napokon dodirnuli dno, kad smo se doveli do pozicije da igramo ligu u kojoj su Luksemburg i Irska, a bilo je to samo prije godinu dana, za Darija Šarića se sve okrenulo.
Josip Sesar je postao izbornik, a Dario Šarić njegov izbor za kapetana, lidera, prvog među jednakima u svlačionici. Sesar je sa strane pratio Darijev put i dobro je znao kakav se vulkan, kakva se pokretačka energija krije u srcu Šibenčanina. Jer, sve je vidio izbliza, bio je u Ciboni, ne doduše na trenerskoj poziciji, i dobro je znao kakav je Dario Šarić kad zna kako je prvi i najvažniji. Kao što je bio kad je osvajao ABA ligu.
Međutim, to je sada trebalo prebaciti deset godina kasnije i na puno veću razinu.
Dario Šarić vjerojatno u reprezentaciji nije mogao biti vođa generaciji starijoj od sebe, generaciji koju je svojom igračkom vještinom predvodio Bojan Bogdanović. No, znao je i Bogdanović da bez Šarića, pravog Šarića ne može do velikih stvari.
Sada više nije bilo Bojana. Dario Šarić dobio je u ruke svlačionicu, skinuo je okove koji su bile negdje duboku u njemu i samo je raširio krila. Josip Sesar mu je pokazao otvoreno nebo. Prošlo ljeto u Istanbulu bio je početak, a Pirej je samo nastavak tog puta.
Trajalo je duže, ali nije kasno
Usput, sve je bilo jasno još lani, bilo je kristalno čisto kako se Dario Šarić s ulogom kapetana saživio kao da je ona oduvijek tu. A ne kao da ju je posljednji puta imao u juniorima reprezentacije. I da se Bojan Bogdanović vratio ovoga ljeta, a bila je to želja svih u reprezentaciji, od izbornika do igrača, da mu se nije dogodila teška ozljeda na koncu sezone, stvari se ne bi promijenile. Bogdanović, koji je posljednju utakmicu odigrao za Hrvatsku u Berlinu kontra Finske u osmini finala Eurobasketa 2022., s kapetanskom vrpcom, sada bi se vratio u hrvatski dres i pustio Šarića da bude kapetan.
Stiglo je, naime, to vrijeme.
Vrijeme u kojemu vlada trijumvirat u svlačionici reprezentacije. Dario Šarić je kapetan, Mario Hezonja ekstra kvaliteta i čovjek kojemu se vjeruje i kad promašuje, što je i za njega jako važno. Ivica Zubac je, pak, klasa, ali i inteligentan u socijalnim odnosima, tip za kojega je jednom Josip Sesar kazao kako je “siva eminencija” hrvatske svlačionice, osoba koja će sve na kraju, tiho i bez velike pompe, povezati u cjelinu. Dario Šarić je, ipak, tu prvi i najvažniji. A to je Dario Šarić kakvog smo oduvijek zazivali. Trajalo je duže nego smo to očekivali, ali još uvijek nije kasno.
Jer najbolje se stvari događaju onima koji znaju čekati.