Europske igre koje su u srijedu počele u Krakowu i Malopoljskoj regiji idealna su prilika da upoznamo i neke sjajne i iznimno talentirane hrvatske sportaše koji su vrlo rijetko, pa čak i nikad, u prvom planu. A itekako su napornim radom, odricanjem i skromnošću zaslužili svoj komadić slave. Još kad pritom za sugovornika imate iznimno zabavnog tipa kakav je Lovro Černi, 23-godišnji mladić iz Novog Marofa, zajamčena vam je dobra priča.
Lovro se bavi streličarstvom, u Krakowu je jedini naš predstavnik u tom olimpijskom sportu, a njegova je disciplina zakrivljeni luk. Kvalifikacije su na rasporedu u petak, a ako prođe, u ponedjeljak ga čekaju individualne eliminacije.
I nije Lovro tu slučajno, lani je bio sedmi na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, ali taj je rezultat prošao ispod radara hrvatske javnosti. To je, na žalost, prokletstvo tih “malih” sportova. A i nije to jedini njegov veliki rezultat.
- Imam ekipnih medalja, čak smo zamalo dohvatili i kvotu za ekipu za ove Igre, ali na kraju sam samo ja uzeo individualnu. Imam ekipnu broncu s Grand Prixa, na svjetskom renking eventu sam prošli mjesec u Sloveniji bio srebrni, na posljednja dva Centralnoeuropska kupa sam bio prvi... Ima tu uspjeha, a sad idemo dalje... U Aziji je najjača konkurencija u ovom sportu, ali biti prvi i u Europi je “bomba”, to znači da si i svjetski vrh - objašnjava član Grebengradskih streličara.
Ne skriva se Lovro iza nikakvih floskula, jasno otkriva po što je došao u Poljsku.
- Cilj je biti prvi ili drugi. Ciljam na prvo mjesto, ali i drugo će biti dobro jer prva dva znače i kvotu za Olimpijske igre u Parizu. To mi je cilj od ove godine, želim ići u Pariz.
Koliko je realno pogoditi kvotu u konkurenciji koja ga čeka na Europskim igrama?
- Svašta se može ovdje dogoditi, svi znamo dobro pucati tako da ovisiti o puno toga. Ne samo o sreći iako postoji tu i faktor sreće. Ako malo puhne, nikad ne znaš hoće li ti strijela otići u desetku ili devetku.
Kao netko koga se svakodnevno može vidjeti s lukom i strijelom, vjerojatno je već čuo sve fore i usporedbe s Robinom Hoodom i Wilhelmom Tellom, ali i sam se voli šaliti na taj račun.
- Baš sam se neki dan zezao da za ulazak u reprezentaciju moraš staviti jabuku na glavu i stati ispred mete, a onda drugi članovi reprezentacije gađaju jabuku. Ako se trzneš, znači da nisi jak i ne upadaš, ha-ha. Naravno, riječ je samo o šali.
Šali se i na pitanje kako ga je put odveo baš u streličarstvo.
- Imam dvije lijeve noge, tako da su nogomet i svi ostali loptački sportovi otpali u startu, ha-ha. A na streličarstvo sam slučajno naišao. Nije bilo u planu da završim u reprezentaciji, ali dogodilo se. U Novom Marofu se prije nekoliko godina otvorila škola streličarstva, upisao sam se i tako je krenulo. Sad sam već sedam i pol godina u tome i jedini sam hrvatski reprezentativac u gradu.
Koliko je streličarstvo skup sport?
- Oprema je jako skupa. Recimo, samo ona koju imam na liniji košta oko 3000 eura, što i nije najskuplje, ima ih još skupljih. A tu je još i dodatna oprema, alat, rezervna oprema... Dosta ljudi ima dva luka, ali ja još nisam došao do toga, jer je užasno skupo. A trebalo bi imati dva seta opreme ako se nešto dogodi da odmah možeš zamijeniti luk.
Nisu ni strijele jeftine...
- Kupuju se po 12 komada, a komad je otprilike 40 eura i to ako imaš jeftinije špice. Postoje špice od volframa koje su po 200-300 eura. Ovi ozbiljniji dečki koji imaju takve gledaju s visoka nas ostale obične smrtnike koji imamo od alatnog čelika, ha-ha. Ali dolazim polako i ja na tu razinu.
Koliko vremenske prilike utječu na natjecanja u streličarstvu?
- Turnir se ne odgađa dok bombe ne počnu padati, ha-ha. Zapravo, dok ne počnu gromovi i munje jer karbonski stabilizatori, odnosno šipke lako privuku munje. Ali ako je samo kiša i jak vjetar, nema veze, sve dok se vide mete. No dobra je stvar da je za sve isto, svi smo na istom terenu i nemamo se kaj žaliti.
Čovjek bi pomislio da je za sport u kojem se gađaju mete oštar vid jedan od presudnih faktora, ali to nije tako.
- Ma možeš biti i napola slijep, važno je samo da vidiš gdje je žuto.
Doista, Korejac Im Dong-hyun ima čak dva olimpijska zlata iako je gotovo slijep.
- Ja imam dioptriju -0,5 na desnom oku i -0,75 na lijevom, ali ne nosim leće, a naočale možda samo kod noćne vožnje. Nije to stvarno ništa strašno, samo moraš znati gdje je žuti krug i to je to, onda si na konju. Druge boje je bolje ne primjećivati.
Paralelno uz lov na Olimpijske igre, Lovro i radi.
- Zaposlen sam u jednoj maloj firmi na pola radnog vremena kao mehaničar, odnosno menadžer za strojeve.
Dakle, samo od sporta ne bi mogao živjeti?
- Zapravo bih mogao. Imam jako puno sreće u životu jer imam dobre roditelje koji su mi puno puta ponudili da me uzdržavaju samo da furam sport. Ali, bila je sreća i pronaći ovaj posao. Do Nove godine radio sam osam sati, tako je bilo dvije i pol godine. Ali ako doista želiš biti olimpijac, to nije lako uspjeti uz posao, jer nemaš toliko energije za trening nakon što odradiš osam sati. A ja sam pritom ustajao i prije 5 sati ujutro. Kad sam odlučio da su mi cilj Olimpijske igre, dao sam otkaz i mogao sam si to priuštiti jer sam uštedio neke pare. Ali samo su četiri mjeseca izdržali bez mene, a onda su me zvali natrag. Rekao sam “ajde, neka bude četiri sata”. Ujutro odradim posao i imam cijelo popodne za trening i baš mi je super. Dok nisam imao posao, ujutro nisam ništa radio i mislio sam da će mi to biti jednostavno, ali takav sam da uvijek trebam nekaj delati - uz smijeh zaključuje Lovro Černi.