Sandra je naša perjanica, Sandra je svjetska atletska zvijezda. Danas nije ona klinka koja samo misli kako proći kvalifikacije, ne napraviti tri prestupa. Danas je svjetska marka koja je dosegnula vrlo visoku razinu u sportu kojim se baci. Njen disk više ne luta, danas je Sandra puno sigurnija oklada nego prije, makar smo nekad s njom imali zlata.
Danas nemamo zlato, danas imamo broncu, ali ta bronca ima super vrijednost. Ta bronca znači trajanje u svjetskom atletskom vrhu, dok trajati je nekad teže nego osvajati zlata. Sandra je sve to prošla, danas je velika cura, jako cijeni svoj posao i za sjajan nastup u Parizu zaslužuje sve čestitke.
Pali 1000 riječi u minuti, imaš dojam da će diktafon pregorjeti dok daje izjavu. Još je sad i usporila, kakav je to pakao nekad znao biti. Doleti k’o furija, imaš dojam da bi mogla bacati još jedno natjecanje.
Allman je bila sigurna oklada
Od nesigurne mlade cure koja je uvijek znala da je dobra, Ivan Ivančić ju je istesao svjetsku atletičarku. Trendžo stiže tramvajem u Maksimir, a maloj se ne da trenirati pa veli Ivanča: “Poslao sam je kući, šta će mi”. Drugi put dođe, viče Trendžo: “Nećeš ti meni na bacalište, ide u manekenke, jedeš li ti uopće išta”. Pa onda baca, on viče “vidiš li ti uopće na što to sliči, daj tu nogu, kuk...”. A ona radi, nije zgodno reći, ali nekad ni suze nisu bile daleko.
I ustvari sjajna je priča taj njen nastavak s Edisom Elkasevićem i na poslovnom i na privatnom planu, jer oboje su potekli iz sličnog okruženja. Kada jednom naučiš raditi svoj posao kako treba, sve drugo je puno lakše. A oni su sjajno naučili i nastavili, to je značilo da se priča nastavlja bez velikih promjena. I sigurnost je s vremenom postala vrlo očita. Danas je Sandra u Europi neprikosnovena, od Barcelone 2010. ne silazi s trona i to je impresivno. Svijet uvijek ponudi nešto više i s vremenom tu su se stvari počele mijenjati. Malo su tresle Kubanke, pa se pojavila Kineskinja, pa je Amerikanka i Sandra je u njima dobila novi veliki izazov. Morala se suočiti da nije neprkosnovena, nositi se s pritiskom, konkurencijom i ona je sve to kroz godine savršeno odradila.
Znali smo da Valarie Allman izgleda prilično sigurna kao oklada za zlato, znali smo da će Kineskinja Feng svoje baciti, jer ne bi ona došla da neće, znali smo da bi do njih trebala biti Sandra, ali to je trebalo napraviti, ona je to napravila savršeno sigurno.
Prva iz Londona, prva iz Rija, u Tokiju je bila četvrta i za nju samu je to bio šok, jer pobijedile su je Njemica Pudenz i Kubanka Perez. Ali evo tri godine kasnije se vratila na postolje, nije odustala, stala na njega 12 godina nakon Londona. A trajati 12 godina u vrhu svjetske atletike i osvajati mogu samo posebni. Sandra je jedna od njih. Mnoge bi slomilo to što je doživjela u Tokiju, ali ta tvrda glava dobro zna što najbolje zna raditi u životu. I danas bi Ivana bio ponosan i na nju i na Edisa, sigurno.
Imala je sjajan nastup u Parizu, u kvalifikacijama je u svojoj skupini odmah u prvom hicu pogodila 65,63, što je bila ispunjena norma za finale (64,00). Nekad bi dramila oko toga, sada je to obavila savršeno lako. Samo je Allman u tim kvalifikacijama bacila dalje. U finalu je otišla do novog pothvata, svog novog najbolje rezultata ove sezone 67,51, no to je bilo dosta tek za broncu, jer je Kinskinja Feng bacila isto, ali je imala bolji drugi hitac, pa je tako završila srebrna. Zlatna je bila Allman, ostale nisu dostigle ni Sandru iz kvalifikacija.
Otrčati sve do Los Angelesa
Ona danas ima dva zlata i jednu broncu s OI. Ona je danas s Bukićem i Losertom, prva do perjanica po broju medalja Rudića, Ljubeka i Janice Kostelić. A atletika je kraljica, slučajno... Naš razlog se zove Sandra Perković, oprostite Elkasević.
Bio sam s njom u Barceloni 2000. godine, imala je 19 godina. Klinka. Nije ni znala koliko je dobra. Mlada, neiskusna, kvalifikacije su joj bile trauma, jedva je prošla na rezultat. I onda finale protiv Nicolete Grasu stare Rumunjke, sjajne bacačice koja u prvom hicu zadaje 63,48 tada nedostižnih. I traje to, onda Beba, kako smo je zvali - zovem je i danas - uzima spravu i u šestom pokušaju baca 64,67 i ispred Grasu osvaja svoje prvo veliko zlato. E ta Sandra, ta pobjednica traje i danas. I evo 14 godina kasnije u Parizu iz minusa otišla zamalo do srebra, jer je bacila kao i Kineskinja i s petog mjesta skočila na treće.
Danas je ona velika sportašica, velika pojava, jedna posebna cura, naoko teška, ali vrlo vrlo jednostavna. A da je bez dlake na jeziku, to je bilo i bit će. Sandra više nije bacačica za neke ludosti, ali ima jednu fantastičnu razinu koju je u svijetu visokih sportskih postignuća najteže dosegnuti. Zato traje toliko dugo. Danas s 33 godine to nije jednostavno kao nekad kada je imala 19. Ali ona najbolje zna...
U noći kada je Mondo Duplantis potpuno poludio na jednom dijelu terena naša Beba je isto trčala počasni krug, ali i obećala: - Vidim da mi ide trčanje, pa se možda odlučim do Los Angelesa otrčati ako treba.