Možemo im nabrajati medalje, možemo im zbrajati pobjede, stavljati ih u tablice najuspješnijih hrvatskih olimpijaca ili na svjetskoj razini tražiti kako stoje među najuspješnijim olimpijcima u veslanju. Možemo nakrcati izjave i tekstove s epitetima poput čudesni, fenomenalni, genijalni, neponovljivi... i tako u nedogled.
Možemo, ali Sinkoviće će najbolje opisati posljednjih 500 metara olimpijskog finala dvojaca ‘bez’ u Parizu. To su Sinkovići!
U posljednju četvrtinu utrke ušli su kao četvrti, zaostajali su 2 sekunde i 43 stotinke za vodećim Britancima, kroz cilj su prošli s 45 stotinki brže od njih. Zato što su tako isplanirali? Ne. Jesu li vjerovali tijekom utrke da će osvojiti zlato? Ne baš jer “čak smo i krenuli dobro, bio je dobar osjećaj, a svi su bili ispred nas, ništa nije išlo kako smo mislili da će ići”, pa onda “na 1000 metara smo se osjećali dosta umorno, obojica smo mislila da ako tu uzmemo medalju, bit će super” i za kraj “na sto metara do cilja sam mislio da ćemo doći malo iza Britanaca i da će to biti dobro”. Ali što god su mislili u nekom trenutku utrke, grizli su do kraja, do zadnjeg zaveslaja.
Oni to jednostavno imaju u sebi. Uvijek do kraja i uvijek po pobjedu. I što je kroz godine bilo više pobjeda, oni su bili gladniji i željeli su ih - još. Uvijek još jednu više.
Njihova seniorska karijera na vrhunskoj razini traje sad već 16 godina, još 2009. su u četvercu na pariće ostvarili prvu pobjedu u Svjetskom kupu, iste godine je taj četverac bio četvrti na Svjetskom seniorskom prvenstvu, a godinu kasnije prvi puta su postali svjetski prvaci.
Sinkovići od te 2010. i zlata na jezeru Karapiro u Novom Zelandu pa do Pariza 2024. nisu stali i samo jednom, samo 2022. u Račicama, ostali su bez svjetske medalje. Za njih je to bio potpuni šok, a tu treba tražiti i začetak ideje, makar nesvjesni, o povratku iz dvojca na pariće u dvojac ‘bez’ iako su nakon Tokija rekli “nikad više”. Odluku su donijeli nakon Svjetskog prvenstva u Beogradu prošlog rujna na kojem su bili srebrni, a zlatni Nizozemci im se nisu činili uhvatljivi. Procijenili su da će do zlata u Parizu lakše u dvojcu ‘bez’.
Njihova odluka nije dobro prihvaćena iz dva razloga, nismo navikli da ikome priznaju da je bolji od njih i važnije, nisu donijeli odluku samo o sebi, nego i o svojim mlađim reprezentativnim kolegama, braći Lončarić, koji su osvojili olimpijsku kvotu u dvojcu ‘bez’. Nije se o tome puno pričalo, barem ne javno, ali ostalo je visjeti u zraku cijelo vrijeme “sad su se stavili u poziciju da ništa osim zlata neće biti dovoljno dobro”.
Nije taj povratak ili put prema “zlatu koje je jednostavnije osvojiti”, počeo ni dobro, ni kako su očekivali. Dva četvrta mjesta na početku sezone i to “debelo” iza Britanaca koje su nadmašili u Parizu. U Vareseu, na prvom Svjetskom kupu, bili su pet i pol sekundi iza, na Europskom prvenstvu dva tjedna kasnije čak devet. Zlato u Parizu se tada, u travnju, činilo jako daleko.
Počinješ se pitati, naravno da s počinješ pitati jesi li ispravno odlučio, priznao je to i Valent uoči Pariza, ali onda je tu opet došlo do izražaja ono što izdvaja velike - nastavljaš vjerovati u sebe i rad koji te doveo i držao na vrhu godinama i usput tražiš što još možeš nadograditi. Iza svih njihovih uspjeha je trener Nikola Bralić, ali Valentovom željom priključili su i Marka Banovića, bivšeg olimpijca u dvojcu ‘bez’, koji je pomogao u tehničkim detaljima.
Peruća je kao i toliko puta do sada odigrala ključnu ulogu. Tamo gdje je vrijeme stalo i ništa se bitno nije promijenilo na bolje još od 2010. kad su počeli osvajati svijet, izbrisali su onih 5 ili 9 ili koliko god sekundi zaostatka iz prvog dijela sezone i vratili se na “razinu Sinkovića”. Dovoljno su iskusni da su nakon Peruće znali kako su narasli, ali dok nisu krenule utrke u Parizu nisu znali koliko to doista vrijedi u odnosu na ostale.
Prvi put nisu došli na Igre kao favoriti, ali brzo su to promijenili. Neki sportaši će učiniti sve da si smanje pritisak i gurnu ulogu favorita na neka druga leđa, oni su jedva dočekali da se vrate u tu ulogu. U njoj se najbolje osjećaju i ona ih nikad nije sputavala, nego je iz njih izvlačila najbolje. Siroti Britanci zapravo nisu imali šanse. Ni oni, ni itko drugi.
Nakon zlata nema više nikakvih dvojbi jesu li dobro odlučili kad su se vratili u dvojac ‘bez’? Naravno da nema, ali spremni smo napisati kako ne bi bilo drukčije niti da su ostali u dublu u kojem su oni “nedodirljivi” Nizozemci iznenađujuće ostali bez olimpijskog zlata. Ili nije iznenađujuće jer oni su bili posada koja je bila iznad svih u jednom trenutku, a Sinkovići su to “bolji od svih” rastegnuli na tri discipline, troje Igre, šest svjetskih prvenstava i više od 10 godina.
Postoje veliki i postoje najveći. Kao Janica, kao Sinkovići.
I nema čarobnih štapića iza njihovih uspjeha. Samo talent, znanje trenera, rad i vječna želja da baš u svakoj utrci u koju uđeš budeš najbolji što možeš. A kad si izniman, onda ta “najbolja verzija samog sebe” znači da si i najbolji na svijetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....