Olimpijske igre su u sportskom smislu vrh. Izboriti se za nastup za većinu sportaša je ostvarenje snova, ono čemu nisu posvetili jednu ili dvije godine rada, nego svaku godinu od trenutka kad su ozbiljno zagrizli za svoj sport. Olimpijske igre su i najveća moguća pozornica, ali dok nekima objektivno ne treba olimpijski nastup da bi postali prepoznatljivi, za one koji dolaze iz sportova koji nisu među najpopularnijima pa nisu ni medijski posebno praćeni upravo su Igre najbolja prilika da izađu iz anonimnosti. Pritom to što će javnost početi prepoznavati njihov lik ili barem ime nije važno samo po sebi, nego ta prepoznatljivost može promijeniti uvjete u kojima rade, a to im može pomoći da do kraja ostvare svoje potencijale.
Olimpijske igre u Tokiju 2021. pomogle su da hrvatska javnost upozna Anamariju Govorčinović i Vanesu Tot, dvije djevojke koje su izborile olimpijski nastup u kajaku, odnosno kanuu. Vidjeli smo ih, čuli smo ih, njihovi rezultati i ono što rade probilo se u javnost, ali objektivno nije se puno toga promijenilo u njihovim uvjetima treninga.
Ovih dana kajakašica Anamaria Govorčinović na Jarunu odrađuje završne pripreme za svoj drugi olimpijski nastup. Između Tokija i Pariza ova 27-godišnjakinja rodom iz Hrvatske Kostajnice, koja zbog kajaka već godinama živi u Zagrebu i trenira u KKK Matija Ljubek, osvojila je i dvije svjetske medalje. U kanadskom Dartmouthu 2022. godine postala je svjetska doprvakinja na 500 metara u kajaku jednosjedu pri čemu je ispred nje bila samo Lisa Carrington. Novozelanđanka nosi neslužbenu titulu Kraljice kajaka, a koliko je ta titula zaslužena najbolje će reći podatak kako je Carrington do sada osvojila 5 olimpijskih zlata uz jednu broncu i nevjerojatnih 15 svjetskih zlata uz 5 srebra i 2 bronce.
Ponavljamo, prva do nje, bila je djevojka koja u borbe s čudesnom Novozelanđankom i svim ostalim velikankama ovog sporta odlazi s Jaruna kojeg smo posljednjih desetak godina komotno mogli zvati “najljepšim hrvatskim poljem lokvanja”. Na istom prvenstvu Govorčinović je osvojila i svjetsku broncu na 1000 metara u kajaku jednosjedu.
U Parizu, gdje olimpijska natjecanja u kajaku i kanuu na mirnim vodama ili sprint kajaku i kanuu počinju 6. kolovoza, jedina naša predstavnica u ovom sportu nastupit će u disciplini 500 metara. Jedinoj u kojoj i može jer to je ostala jedina dionica za ženske jednosjede (u Tokiju su bile i utrke na 200 m).
S kakvim ambicijama putujete u Pariz?
- Htjela bih pokazati svoju najbolju izvedbu, dati svoj maksimum, ali mi je jako teško reći koji bi plasman to mogao biti. Doista nemam odgovor na to pitanje u ovom trenutku. Jednosjed natjecanje s najviše prijavljenih posada, a sam sustav natjecanja je bezvezan, ako mene pitate.
Nasmijala nas je, ali i ublažila nam osjećaj kako smo mi potpuno bezvezni jer ne uspijevam “pohvatati” tko sve uopće ima pravo nastupa u ženskom kajaku jednosjedu na Igrama. Naime, na Svjetskom prvenstvu prošle godine izravnu kvotu za svoje države osiguralo je šest prvoplasiranih, ali... Kako su među tih šest bile i djevojke koje su osigurale kvotu kroz veće čamce (dvosjed ili četverosjed), a prvo se popunjavaju veće discipline, bilo je odmah jasno da će se “crta” spuštati i da će Govorčinović, koja je bila 10., osigurati kvotu za Hrvatsku što se nekoliko dana nakon SP i službeno potvrdilo.
Na kraju je ispalo da 11 država plus domaćin OI Francuska imaju osigurano mjesto u ženskom kajaku jednosjedu nakon SP-a, još 8 kajakašica je to osiguralo kroz kontinentalne kvalifikacije (Afrika i Oceanija po jedna kajakašica, Europa, Amerika i Azija po dvije), a pravo nastupa dobila je i jedna predstavnica Reprezentacije izbjeglica. Kad se to zbroji dođemo do brojke 21, ali na Igrama u Parizu je u kajaku jednosjedu prema prijavama koje su upravo objavljene - 41 kajakašica!? Kako je to moguće?
- Tako što dopuštaju da zemlje imaju po dva prijavljena jednosjeda, a tko god da je uzeo olimpijsku normu može na Igrama veslati u svim disciplinama. Meni je to bez veze, ako si uzeo normu u četvercu, veslaj četverac, a ne da imaš mogućnost veslati i četverac i dvojac i jednosjed. I zato je jako teško išta prognozirati jer bit će tu i cura koje nisu veslale jednosjed na prethodnim velikim natjecanjima i teško je znati tko je kakav.
Evo kako to izgleda na primjeru Novog Zelanda - spomenuta Lisa Carrington će veslati jednosjed u kojem će veslati i njezina reprezentativna kolegica Aimee Fischer. Njih dvije će nastupiti zajedno u dvosjedu u kojem Novi Zeland ima još jednu posadu osim njih, a Carrington je prijavljena i za nastup u novozelandskom četvercu.
Kad uzmemo samo Anamarijinu disciplinu, 11 država je “poduplalo” svoje šanse pa su tako uz dvije Novozelanđanke prijavljene po dvije Španjolke. Poljakinje, Kineskinje, Mađarice, Kanađanke Nizozemke, Belgijanke, Južnoafrikanke, Šveđanke i Meksikanke. U kajaku dvosjedu po dvije posade imaju Njemačka, Mađarska, Novi Zeland i Poljska.
- Hajde da je Međunarodni kajakaški savez odredio da ako si uzeo normu u četvercu ili dvojcu možeš veslati i jednosjed, ali zašto su onda to još poduplali, odnosno omogućili da svaka zemlja može imati dvije prijavljene u jednosjedu? To je podilaženje velikim nacijama, ali to je tako i ne možeš ništa napraviti. Ne znam postoji li u nekom drugom sportu tako nešto, ali mislim da nema nigdje.
Jesmo li u pravu kad kažemo da će trebati i malo sreće kod slaganja kvalifikacijskih skupina?
- Naravno, a doista mislim da će svaka utrka u Parizu tamo biti zasebno finale.
Jeste li zadovoljni sezonom do sada, nastupili ste na dva Svjetska kupa i na Europskom prvenstvu i izborili dva plasmana u A finala na olimpijskih 500 metara (8. i 9. mjesto) uz jedan rezultat za zaborav na prvom Svjetskom kupu (30. mjesto). Tog prvog nastupa bolje da se ne prisjećamo, slažete se?
- Ha, ha, da. Ne znam što se točno dogodilo, ali išli smo malo eksperimentirati s čamcima u ta dva Svjetska kupa na kojima sam nastupila. Nije to baš išlo kako treba i onda sam se vratila u čamac u kojem sam veslala prošle godine i sad je sve u redu. Ali sve te utrke ove sezone su zapravo bile trening utrke i najbitnije nam je bilo skupljati iskustvo i informacije u njima.
Europsko prvenstvo, koje je bilo i posljednji test uoči Igara, završili ste na 9. mjestu u olimpijskoj disciplini. Jeste li zadovoljni tim rezultatom?
- Možda sam malo više očekivala, ali opet, biti u finalu Europskog prvenstva je veliki rezultat. Problem je što kad se počnu uzimati medalje ili si jako blizu njima, pa kad iza toga ne budeš u tom rangu, ljudi te malo podcjenjuju. Kao nisi uzeo medalju, pa to i nije nešto, ali i dalje mislim da je plasman u finale bilo kojeg velikog natjecanja u ovom sportu velika stvar.
Koliko velika to znaju oni koji su bolje upućeni, ali tu opet dolazimo do priče o manjoj pažnji koja se pridaje mnogim sportovima i šira javnost zapravo i ne zna procijeniti što je kvalitetan rezultat u njima, a što nije.
Jeste li uspjeli tijekom priprema napraviti sve što ste vi i vaš trener Aleksandar Knežević zamislili?
- Jesam. Sve sam odradila što smo planirali, nisam bila bolesna, nisam bila ozlijeđena, a to je najbitnije.
Većinu vremena ste proveli na Jarunu?
- Cijelo vrijeme sam bila Jarunu, koji je ove godine super. Odnosno, ima lokvanja, ali kako je znalo biti u ovo doba godine, super je. Kosilica je radila svaki dan, a zavisi i od vjetra i svega kakvo je stanje, ali ne mogu stvarno reći da je ove godine loše. Znam kako je kad je katastrofa, ovo sad je zbilja dobro.
Najgore situacije u “druženju s lokvanjima” su...
- Kad si umoran i trebaš nešto izveslati, a tebi se zakači lokvanj... To je takva frustracija da to nije normalno. Počeo bi vrištati od muke zašto ti se to moralo sad dogoditi.
Lokvanja je bilo srećom manje, ali jedna stvar nikako da “naraste” na Jarunu - startni blokovi. Koliko to fali za kvalitetan trening?
- Normalno da fale. Bitna je startna reakcija, vježbanje, ja veslam disciplinu u kojoj je svaka milisekunda igra ulogu.
Kako uopće vježbate start, kako kompenzirate to da nemate startne blokove?
- A kako, vježbam start iz mjesta, bez bloka, nemam kako drukčije.
Iz godine u godinu se pitamo kako je uopće moguće probiti se u svjetski vrh i držati se u njemu bez nekih osnovnih uvjeta. Kao što su startni blokovi u sprint kajaku i kanuu...
- I meni je puno stvari i dalje fascinantno i nevjerojatno i vjerojatno nikad to neću shvatiti, ali to je tako. Ne mogu se više zamarati i trošiti energiju na takve stvari, jednostavno se više ne obazirem na to.
Dovoljno je samo malo zagrepsti po površini da biste shvatili da su startne pozicije Anamarije u odnosu na suparnice neusporedive.
- I onda ja konkuriram takvim curama - kaže s opravdanim ponosom i nastavlja:
- Meni osobno ima veliku težinu kad napravim rezultat, a znam kakve uvjete za trening ima neka Poljakinja ili Njemica, a kakve ja. Svi mi veslamo u istim čamcima, ali...
Čamac je samo jedna bitna kockica, a cijeli sustav i logistika koja je na raspolaganju njezinim suparnicama je nešto sasvim drugo. Samo jedan primjer...
- Australci su uz jezero pokraj Milana koje im je europska baza napravili hotel, zapravo kompletan kajakaški centar jer su procijenili da im je to isplativije. Mislim da to dovoljno govori o kakvom se tu budžetu radi, to uopće nije za usporedbu ni s čim kod nas.