Teški su mjeseci iza Aurela Benovića (23), najboljeg hrvatskog gimnastičara na parteru, europskog doprvaka 2020. godine. U kolovozu je zadobio frakture metatarzalne kosti u desnom stopalu zbog koje je morao propustiti Svjetsko prvenstvo u Antwerpenu, a mjesec dana kasnije je ostao bez majke koja mu je bila najveća podrška u karijeri i životu. Priznaje mladi Osječanin da mu nije lako, posebno zato što je još kao dječak izgubio i oca, ali odlučan je boriti se dalje u lovu na svoje sportske snove. Najveći san su trenutno, dakako, Olimpijske igre u Parizu koje mora izboriti kroz četiri Svjetska kupa sljedeće godine, ali taj put mu otežava činjenica da noga i dalje nije u idealnom stanju.
- Kako je noga? Više ni sam ne znam, borim se od kolovoza. Malo je dobro, malo nije, malo boli, malo ne. Doktor mi je rekao da je sve zaraslo, ligament se dobro oporavio, ali problem je u tome što mi noga nikad nije bila tako dugo imobilizirana, mjesec i pol dana sam bio na štakama i nisam je uopće smio koristiti niti se oslanjati na nju. I sada se non-stop javljaju upale, malo u stopalu, malo u prstima, i to me koči u povratku normalnim treninzima i skakanju po parteru. Ići ću opet u Zagreb sljedeći tjedan kod dr. Vrgoča, radimo pomalo na tome, gledamo što možemo napraviti da se uspijem oporaviti do proljeća jer idu Olimpijske igre i nema tu puno kalkulacija. Ili jesam ili nisam - kaže Aurel.
Unatoč svemu, vratio se treninzima i izvlači najviše što može.
- Zbog te ozljede imam čak i više motivacije nego inače. Dolaze Olimpijske igre koje su svakom sportašu najveći cilj. Nekima je cilj samo otići na OI, a ja, naravno, ciljam i na zlato. No prije svega bih htio da mi se noga oporavi i da dugoročno bude dobro. Imam tek 23 godine, mogu se još dugo baviti gimnastikom i ne bih volio u ovom trenutku prestati zbog neke ozljede koja se dogodila bez veze.
Nije ta ozljeda bila nimalo bezazlena jer kako je i sam izjavio, prvotne procjene su pod upitnik stavljale čak i nastavak karijere.
- Bilo je pitanje hoću li morati na operaciju ili ne. Doktor je rekao, ako je operacija u igri, onda sigurno ništa od povratka i gimnastike. Tako da smo odustali od te solucije i pokušavamo ubrzati proces vježbicama, fizikalnom terapijom, hlađenjem noge, limfomatom, različitim aparatima... Nadam se najboljem ishodu.
Mama me od moje četvrte godine vodila na treninge i bila je moja najveća podrška u karijeri, tako da ću se potruditi prvenstveno zbog nje
Ne treba čuditi da ga je sve što ga je pogodilo u posljednje vrijeme malo poljuljalo.
- Meni se stvarno u zadnja 2-3 mjeseca puno toga dogodilo, ne samo sa sportske, nego i s privatne strane. Imao sam, na žalost, tu situaciju s mamom kojoj je pozlilo i srušila se u kući, morao sam je oživljavati.
Na društvenim je mrežama taj događaj opisao kao film strave. Pravovremenom reakcijom i uz brzi dolazak liječničke službe uspio je tada spasiti majku, ali priča ipak nije imala sretan kraj.
- Završila je u bolnici i recimo da se oporavila od toga, no morala je ići na operaciju srca. I, nažalost, preminula je tijekom te operacije. Ostao sam sȃm i sada se borim psihički sa svime. I s tom ozljedom i sa svojim mislima. Baš je borba sa svih strana.
Teški trenuci ipak su mu, priznaje, i inspiracija, ono što ga gura dalje na sportskom putu.
- Obećao sam mami prije nego što je preminula da ću se potruditi bez obzira na sve, da ću pokušati izboriti odlazak na Olimpijske igre. Ona me od moje četvrte godine vodila na treninge i bila je moja najveća podrška u karijeri, tako da ću se potruditi prvenstveno zbog nje, zbog obećanja koje sam dao i njoj i sebi. Stvarno bih to htio. Jedinstvena je prilika, imam doista veliku šansu otići na OI i boriti se i za finale i za medalju, tako da neću odustati do kraja.
Prilika za Pariz doista je velika, na parteru su ostala još dva mjesta koja će se dijeliti kroz Svjetski kup, a put se prilično pročistio na SP-u u Antwerpenu.
- Rekao bih da je nekih 80-90 posto gimnastičara izborilo OI kroz višeboj ili ekipno i, iskreno, mislim da mi ovi pojedinci koji su ostali i koji će mi biti konkurencija u Svjetskom kupu ne bi trebali biti prevelika prepreka. I prošle i ove godine sam imao najjače startne ocjene u Svjetskom kupu i kao prvi se plasirao na SP na koje na kraju nisam mogao ići zbog ozljede. Naravno, najvažnije je da se uspijem izliječiti, da riješim ozljedu, i ako budem išao na te turnire, mislim da stvarno imam veliku, veliku šansu.
Sad samo treba izdržati pritiske sa strane i svoje psihičke borbe. Najveći problem svakom sportašu upravo je psiha
Već više od godinu dana Aurel ima priliku u Sokol Centru trenirati uz jednog od najboljih svjetskih gimnastičara Ilju Kovtuna (20). Mladi Ukrajinac je nakon početka ruske agresije na njegovu domovinu došao u Osijek s trenericom Irinom Nadjuk i u srcu Slavonije je postavio temelje za najveći dosadašnji uspjeh, nedavno svjetsko srebro u višeboju.
- Jako mi je drago što su kod nas, imam veliku podršku od njegove trenerice i njega samog, sjajno je što su dio naše ekipe. Jedni druge bodrimo i međusobno se motiviramo. Ne gledamo se kao konkurencija, prije svega smo prijatelji, a tek onda rivali.
Kovtunova trenerica je postala važan kotačić i u Aurelovim treninzima.
- Uz mog trenera Vladimira Mađarevića, i Irina mi jako puno pomaže u pripremnom procesu. S obzirom na to da je Ilja višebojac, treba mu jako puno snage da izdrži sve sprave, tako da sam i ja počeo s njim raditi treninge snage koje vodi Irina i mogu reći da sam ojačao i lakše mi je raditi neke stvari. Ma samo da prođu ti problemi s nogom i mislim da će sve biti super.
Često Aurel ponavlja da ima jednu od najjačih vježbi na svijetu što mu otvara velike mogućnosti u godinama koje dolaze.
- Sad samo treba izdržati pritiske sa strane i svoje psihičke borbe. Mislim da je najveći problem svakom sportašu upravo psiha, pogotovo kad dođu ovakve situacije, kad se moraš izboriti sa svojim mislima. Uz sve to moraš misliti i na sportski rezultat, na uspjeh, puno trenirati, ići na rehabilitacije... Jako je teško izdržati sav taj pritisak, ali ako želiš uspjeti, jednostavno moraš. Kako sam i rekao - ili jesi ili nisi.