Trebala je to biti najveća pobjeda u košarkaškoj povijesti. Ili jedna od najvećih, da pomirimo one koji zaziru od prevelikih riječi. Gubili su Amerikanci i ranije na Olimpijskim igrama, o porazima na svjetskim prvenstvima da ne pričamo jer se tamo ipak ne pojavljuju najbolje reprezentacije SAD-a, ali ovaj poraz, koji se trebao dogoditi u jučerašnjem polufinalu protiv Pariza bio bi ogroman šamar američkim košarkašima.
Spomenuli smo poraze na ranijim izdanjima Olimpijskih igara. Od Barcelone 1992., kada su se NBA igrači prvi put priključili elitnom društvu, Amerikanci su izgubili samo četiri puta. Posljednji poraz se dogodio prije tri godine u Tokiju kada su poraženi od Francuske, ali ta utakmica nije puno toga značila jer je bila u grupnoj fazi, a SAD je svejedno osvojio zlatnu medalju.
Tri preostala poraza su se dogodila u Ateni 2004. godine. Tada su Amerikanci dva puta izgubili u skupini, a nakon toga i u polufinalu od Argentine te jedini put od Barcelone ostali bez zlatne medalje. Zabolio ih je taj neuspjeh, ali koliko god i ta reprezentacija bila odlična, toliko realno nije bila ni blizu vrijednosti ove iz Pariza. Igrala su u Ateni tri trenutna Hall Of Fame igrača (Allen Iverson, Dwyane Wade, Tim Duncan) i dva buduća (LeBron James i Carmelo Anthony), ni ostatak rostera nije bio loš, ali neusporedivo je to s ovom momčadi.
U Pariz su Amerikanci poslali pravu osvetničku momčad. Naljutili su se nakon neuspjeha na prošlom Svjetskom prvenstvu, kako se obično svaki put naljute nakon tog natjecanja, i na Olimpijske igre poslali momčad koja se na papiru može mjeriti čak i s onim Dream Teamom. Jednim jedinim, iz Barcelone.
Amerikanci u svojoj momčadi imaju tri od realno 20 najboljih košarkaša u povijesti (LeBron, Kevin Durant, Stephen Curry), čovjeka koji je u MVP konverzacijama posljednjih pet godina (Joel Embiid), još tri do četiri legitimna Hall Of Fame igrača (Jayson Tatum, Anthony Davis, Devin Booker), dvojicu mladih koji bi to mogli postati (Anthony Edwards, Tyrese Haliburton), a roster je zaokružen trojicom defenzivaca koji su u protekloj sezoni bili članovi prve ili druge obrambene petorke NBA lige (Jrue Holiday, Bam Adebayo, Derrick White).
Takvu momčad je SAD jednostavno morao složiti s obzirom na globalni rast košarke, a bez obzira na imena i nevjerojatan stručni stožer (Steve Kerr, Erik Spoelstra, Tyronn Lue, Mark Few) nitko više nije očekivao šetnju. Potvrdila je to i pripremna utakmica u Londonu gdje ih je Južni Sudan držao na konopcima i izgubio samo s jednim poenom razlike, ali u Parizu su Amerikanci izgledali prilično impresivno.
U prvoj utakmici Srbija nije imala nikakve šanse, a iako Južni Sudan, Portoriko i Brazil nisu momčadi koje mogu biti objektivno mjerilo stvari, svidio nam se pristup u tim ogledima. Amerikanci su izgledali dosta ‘nabrijano‘, nisu dopuštali nikakva opuštanja, a često smo imali priliku gledati obrambene petorke koje su obično rješavale pitanje pobjednika. Kerr je povlačio dobre poteze u rotacijama, ali onda je došla Srbija.
‘Ostatak svijeta‘ je iz godine u godinu sve bolji, a Amerikanci gube na kvaliteti
Kerr se sinoć nije proslavio. Počeo je utakmicu s petorkom koja nije bila obrambeno motivirana i dozvolila je Srbiji da uđe u ritam. Kada ti ponajbolji igrač svijeta, Nikola Jokić, uđe u ritam, a priključi mu se čovjek koji je većinu turnira igrao na MVP razini (Bogdan Bogdanović), onda im se lako priključi i ostatak momčadi, prije svih nevjerojatni Aleksa Avramović te Ognjen Dobrić. Onda uđe Vasilije Micić, pa se probude i ostali i to je to.
Srbija osvaja Ameriku. Tako je to izgledalo većinu utakmice, a sama završnica je pokazala da je ipak sve bilo samo na Amerikancima. Kada su ona tri top 20 igrača svih vremena praćena Embiidom i Bookerom zaigrala zajedno i još uz to bili angažirani u obrani, uslijedio je preokret. Onih ‘plus 17‘ je nestalo, Srbija je izgubila snagu i do jedne od najvećih pobjeda u povijesti nije došlo. Amerikanci su slavili, a ono skakanje pojedinih igrača s klupe, prije svih nevjerojatno nonšalantnog Edwardsa koji je na utakmici radio grešku za greškom, bi Kerr trebao kazniti. Bolje bi mu bilo da je pokunjen sjedio na klupi i zahvaljivao veteranima što su mu spasili guzicu.
Amerikanci su najopasniji nakon što dobiju neku žestoku šamarčinu pa je za očekivati da Francuska neće imati previše šanse u finalu, ali ova utakmica je pokazala puno više od onoga što smo očekivali. Već smo odavno znali da oni ne izgledaju kao momčad jer nisu uigrani niti to mogu biti kada se skupljaju svake četiri godine zbog ignoriranja svjetskih prvenstava. No, ono drugo je veća opomena za Amerikance i nešto što treba veseliti ostatak svijeta - u budućnosti neće više biti dovoljno okupiti ono najbolje što imaju da bi se došlo do zlata na Olimpijskim igrama. ‘Ostatak svijeta‘ je iz godine u godinu sve bolji, a oni gube na kvaliteti. Uostalom, ona trojica najboljih iz sinoćnje utakmice imaju 39, 36 i 35 godina. Bez LeBrona, Curryja i Duranta Amerikanci ne bi pobijedili Srbiju. Kako će to kada oni odu?