U Tokiju, na Igrama održanim prije tri godine iako Međunarodni olimpijski odbor službeno te OI vodi pod godinu 2020. - Hrvatska je osvojila osam medalja - tri zlatne, tri srebrne i dvije brončane. Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. su bile za Hrvatsku rekordne po broju medalja, čak 10 - pet zlatnih, tri srebra i dvije bronce. Četiri godine ranije, u Londonu 2012. smo imali najbrojniju olimpijsku reprezentaciju od čak 107 sportaša, prvi i jedini put dosad troznamenkasta brojka. Glede kolajni, osvojeno ih je ukupno šest - tri zlata, jedno srebro i dvije bronce. U Pekingu 2008. je osvojeno pet medalja - dva srebra i tri bronce. Kumulativno isti učinak bio je u Ateni, pet medalja ukupno - jedno zlato, dva srebra i dvije bronce.
Tu ćemo se zadržati, nećemo dalje u povijest, već ostajmo samo u ovom, 21. stoljeću. Sydney 2000. je matematički još uvijek ipak 20. stoljeće, tamo, u Barceloni 1992. i Atlanti 1996. osvojili smo - dakle, na troje Igara zajedno - ukupno sedam medalja - dva zlata, dva srebra i tri bronce.
Slijedom predočenih brojki, lagani je zaključak kako u 21. stoljeću nismo nikad bili ispod pet odličja. Tko će se pridružiti za koji dan u Parizu osvajačima olimpijskih medalja za Lijepu Našu? Koliko ćemo ovaj put osvojiti kolajni? Tko su nam favoriti? Koja je medaljaška projekcija?
To su pitanja za laganu temu koja je, nema nikakve dvojbe, uvijek i svakome intrigantna. Malo je onih koji ju neće pročitati, te je samim time ovakva projekcija zanimljiva i poželjna. S druge strane, za onog ili one koji se ovime pozabave, potencijalno se stupa na sklizak teren. Predviđati koliko bi neka država mogla osvojiti olimpijskih medalja, u kojim sportovima i koji pojedinci/pojedinke ili sastavi, nije odveć zahvalno. Donekle se to svodi ponekad na svojevrsno gatanje, sportsku prognozu jer kada govorimo o olimpijskim igrama, zborimo o natjecanju na koje dolaze doslovno 10.500 najboljih, najspremnijih, najnadarenijih sportašica i sportaša svijeta. Drugim riječima, tu zaista vrlo često odlučuju, presuđuju centimetar ili dva, tisućinke sekunde, jedan lucidan potez našeg ili suparničkog sportaša, ne daj Bože ozljeda ili pak splet nestvarno sretnih/nesretnih, spretnih/nespretnih okolnosti.
Nadalje, gotovo pa uvijek nažalost baš na Igrama podbaci netko od koga bismo očekivali, bili uvjereni u medalju, ali i obratno. Zablista neka žena i muškarac koja prije Igara nije nikome bila na pameti. To je tako. I to je čar sporta. Nepredvidljivost. Jasno, to ne znači da ne postoje favoriti ili naglašeni kandidati za medalju.
Pokušaju projekcije koji su hrvatski kandidati za medalju, veći ili manji, te koja bi brojka koja označava ukupan broj medalja mogla stajati uz ime naše domovine, 12. kolovoza, nakon što ugasne olimpijski plamen u Parizu, pridružila se i naša redakcija. Sportske novosti, jedini sportski dnevnik u državi, ali i jedna od rijetkih specijaliziranih dnevnih tiskovina sportskog sadržaja u Europi ima, po neskromnom mišljenju, ipak najjači adut u ovakvoj temi - vlastite novinare.
One koji doslovno svakodnevno prate naše sportašice i sportaše, nacionalne vrste. One koji s njima “žive”, pratimo ih i na treninzima, ali i kada su ozlijeđeni, kada nastupaju negdje u bijelom svijetu, na nekom natjecanju koje možda nitko drugi ne prati ili za koje znaju samo ti sportaši, njihove obitelji i SN. To je ta posebnost Sportskih novosti, doduše i nešto što se od ove tiskovine očekuje. Nas ne zanimaju trivijalnosti i površnost, a najmanje ne senzacionalizam. U ovim novinama to nećete naći, ali zato su ove novine bile prvi medij koji su “otkrile” i odmah pratile, još kao nadarene klinke i klince, sve kasnije najveće zvijezde hrvatskog sporta.
Na ovom vam mjestu donosimo projekciju hrvatskih kandidata za medalju, kao i još pokojeg od olimpijaca, iz pera naših novinara koji prate pojedine sportove...
ATLETIKA
(Vedran Božičević)
Sandra Elkasević realno nije dominantna kao što je nekad bila i pored Amerikanke Valarie Allman vjerojatno nije favoritkinja broj 1. To je objektivno stanje. Ali, u borbu za medalju, za postolje se svakako može upustiti. Nakon svega što je osvojila u karijeri - 14 medalja s velikih natjecanja - Sandru se nikako ne smije otpisati. Ona zna kako se osvajaju medalje i vjerujem da može doći do postolja.
Dalje, Filip Mihaljević u svjetskim okvirima nije favorit za postolje. Na europskoj sceni je drukčije stanje, ali u svjetskoj konkurenciji će se “sudariti” sa šest, sedam ljudi - ako ne i više - koji redovito bacaju kuglu preko 22 metra. To Filip zasad nema. Nije dakle favorit za postolje, ali u finale može, onda tko zna...
U atletici imamo ukupno devetero predstavnika, uz Sandru i Filipa, spomenuo bih još i Filipa Pravdicu u skoku u dalj. Ovog je ljeta skočio 8,35 m, što je respektabilan rezultat, jedno je vrijeme bio i treći rezultat sezone, u ovom trenutku je na svjetskoj ljestvici na šestom mjestu. Znači, on može biti naš prikriveni adut iako dosad nikad nije ušao u finale niti jednog velikog natjecanja. Iako ima 29 godina, on je na neki način novo lice. Ostali... Sara Kolak je olimpijska pobjednica iz Rija, ali njezini rezultati su već dvije, tri godine daleko od svjetskog vrha, tako da teško od nje možemo računati na neki visoki plasman. U bacanju diska imamo još Mariju Tolj koja može do finala. U Tokiju joj je nedostajao samo četiri centimetra do finala, sada je tri godine iskusnija, ali realno nije kandidatkinja za medalju.
BMX
(Vedran Božičević)
Možda rijetko tko računa na Marina Ranteša, ali on sam spominje da u Parizu ide na zlato. Ima, inače, svjetsku broncu i dvije europske medalje, stalno je u vrhu ove discipline i kaže da ima neke trikove koje je pripremao isključivo za Pariz, koje još nikad nije izvodio. Oni su jasno i puno teži, samim time i konkurentniji. Izvede li to na pravi način, među kandidatima je za medalju.
BOKS
(Dean Bauer)
U plemenitoj vještini imamo samo jednog predstavnika, ali taj jedan nije bilo tko. Gabrijel Veočić je ove godine osvojio naslov seniorskog prvaka Europe. Neovisno mladosti (23 godine) i statusu olimpijskog debitanta, nije baš bez iskustva. Ima sve, od brzine preko ozbiljnosti do tehnike. Ima i određeni status, dečko koji se nikog ne boji, ali i konkurencija je “boli glava”. Pritajeni mogući kandidat za medalju. U 1. kolu slobodan, u ring bi trebao prvi put 30. srpnja.
GIMNASTIKA
(Vedran Božičević)
Tin Srbić je čovjek za najveća natjecanja. On ima jednu od “najčvršćih glava” u našem sportu. Kad uđe u finala, odrađuje ih profesorski. Na njega se uvijek može računati iako nije imao baš savršenu sezonu dosad. Bilo je tu dosta “klimavo”, ali Tin je cijelo vrijeme ponavljao kako su mu sva natjecanja samo testovi za Igre u Parizu. Ima spremnu vježbu, kako kaže, najjaču moguću za ove Igre, tako da treba vjerovati u njega. Uđe li u finale, to je svakako borba za medalju.
Međutim, jako je zanimljiv i Aurel Benović. On može zbilja biti jedan od naših, među svim sportašima, najskrivenijih aduta za medalju. Preko partera je osigurao OI, u Parizu će nastupiti i na preskoku. Taj preskok mu je bio druga disciplina, da bi mu sada postala možda čak bolja, skoro pa i glavna. Njegove su vježbe doista na razini svjetskog vrha, sad je samo pitanje mentalne snage. On je sam nekoliko puta ponovio da mu je glava najveći neprijatelj, ali u posljednje vrijeme ide na bolje i u tom smjeru. Zato, tko zna, uspije li sve posložiti, moglo bi biti dobrih vijesti i od njega.
JEDRENJE
(Dražen Pinević)
Mihovil i Šime Fantela u 49erU su sjajan tandem, vrlo jaki. Na predolimpijskoj regati prije nekoliko dana, u Marseilleu su bili drugi. Bili su svjetski prvaci u toj kategoriji, Pariz su im druge olimpijske igre u ovoj klasi. U Tokiju su bili osmi. Međutim, u Riju je Šime s Igorom Marenićem osvojio zlato u klasi 470. Fantele su sigurno dvojac koji svašta može napraviti.
Možda i ispred zadarskog dvojca ide Filip Jurišić koji je u klasi ILCA 7 u direktnom dvoboju izbacio dvostrukog olimpijskog viceprvaka, srebrnog i iz Rija i iz Tokija, Tončija Stipanovića. Ako može to...
JUDO
(Dean Bauer)
Tu ćemo hrabro i odlučno napisati: Glavna favoritkinja za medalju, i to zlatnu je Barbara Matić. Dvostruka svjetska prvakinja, aktualna europska prvakinja. U svojoj kategoriji do 70 kg je ovog trenutka broj 1 na svjetskoj rang listi. Ove godine je nastupala na pet turnira, na njima je osvojila četiri zlata i jednu broncu. Do naslova prvakinje Europe je došla s ozlijeđenim palcem iz 1. kola. Mentalno je daleko stabilnija, puno iskusnija nego u Tokiju prije tri godine.
RUKOMET
(Dražen Pinević)
Realno je da mi nismo u krugu za medalju, međutim to uopće nije nemoguća misija. Mislim da ako se plasiraju u četvrtfinale, u jednoj utakmici je sve otvoreno, pobjeda u četvrtfinalu jača objektivne šanse za medalju. Nismo bolji od Francuske, nismo bolji od Danske. To je sigurno, sto posto. E sad, u jednoj se utakmici može svašta dogoditi, ništa tu nije tada nemoguće. U ovom trenutku je to više želja, nego realnost. U svakom slučaju, hrvatska rukometna reprezentacija ide osvojiti medalju, to je cilj, ne idu baš “samo sudjelovati”.
STRELJAŠTVO
(Dražen Pinević)
Vrlo nezahvalno prognozirati jer ovisi o danu, ali imamo tu realne šanse. Giovanni Cernogoraz je u ovom trenutku svjetski prvak, prošle godine je bio i europski prvak. On je stvarno na top razini, najbolji na svijetu u ovom trenutku. To bi trebala biti medalja, ali imamo i Petra Goršu i Mirana Maričića koji su jako dobri. Obojica su u stanju osvojiti medalju, samo u streljaštvu neka garancija u tom pogledu - ne postoji.
Miran je dobar u obje discipline, posebno u zračnoj pušci, dok je Gorša bolji u trostavu. Gorša je ujedno i pun iskustva. Ovo će njemu biti pete Igre. Jako je teško prognozirati jer se mogu dogoditi sve tri medalje, možda niti jedna. Ipak, recimo da je tu Cernogoraz najjači kandidat.
TAEKWONDO
(Dean Bauer)
Ovaj nam je sport u posljednje vrijeme postao jedan od najtrofejnijih, jedan od onih kod kojih se možete pouzdati u medalju, dvije, čak i na najvećim nadmetanjima tipa OI. Tokio 2021. je najbolji primjer - Matea Jelić zlato i Toni Kanaet bronca. Oboje nema u Parizu, ali Hrvatska i opet ondje odlazi s aspirantima na odličja, pretendentima s pokrićem.
Lena Stojković (do 49 kg) je pravo malo čudo. Aktualna dvostruka prvakinja svijeta, trostruka prvakinja Europe, pobjednica Europskih igara. E sad, jedino što je Lena sve te medalje osvojila u kategoriji do 46 kg koja nije olimpijska, odnosno olimpijska kategorija do 49 spaja one u rasponu od 46 do 53 kg. Hoće li se i može u areni malo ipak osjetiti ta razlika u kilogramima... To ćemo vidjeti. Lena nas uvjerava kako neće. Vjerujemo prvakinji svijeta i Europe. Iz opreza laganog nećemo staviti zlato, uz njezino prezime bismo ipak stavili mogućnost osvajanje neke medalje.
U ovom sportu imamo još dvojicu reprezentativaca, dok je priča nalik Leninoj. Marko Golubić i Ivan Šapina su obojica svjetski prvaci, ali ne u olimpijskoj kategoriji. Golubić je najbolji do 74 kg, ali na OI je u kategoriji do 68. Šapina je teškaški prvak svijeta do 87 kg, na OI je iznad 80 kg. To je možda bolja, povoljnija situacija za Ivana...
TENIS
(Ivan Jelkić)
Gledamo li kroz prizmu povijesne - nažalost, u negativnom kontekstu - činjenice da Hrvatska prvi puta od samostalnosti neće imati niti jednog tenisača u pojedinačnoj konkurenciji na olimpijskom turniru, naizgled će hrvatski tenis u Parizu biti kvantitativno i kvalitativno degradiran. Međutim, to je samo prvi dojam. Jer bilo je slučajeva kada je naša teniska delegacija na OI bila oskudnija i brojčano i u rezultatskim ambicijama.
Još su svježa sjećanja iz Tokija i svehrvatskog finala u parovima, pa je razumljivo nadati se da i ovaj put u toj konkurenciji možemo napraviti “dar-mar”. Međutim, i tu smo sada spali na (samo) jedan par, nema Marina Čilića i Ivana Dodiga, pa je repriza Tokija nemoguća, što, doduše, ne znači da se ne može reprizirati zlatna medalja. Jer Nikola Mektić i Mate Pavić ponovo će udružiti snage kako bi branili najsjajniju kolajnu, no razlika u odnosu na Tokio jest da su tada konstantno igrali zajedno, dakle i sve turnire na ATP Touru i Grand Slamove, što sada nije slučaj. Rastali su se prošlog ljeta, odnosno u Pariz stižu da nisu zajednički meč odigrali više od 13 mjeseci. No, s obzirom na to kakvi su majstori u pitanju te na trofejnu zajedničku prošlost, oživljavanje “stare iskre” vjerojatno neće biti preveliki problem. Dovoljno za novu medalju? Svakako moguće.
Pavić je, inače, sa Salvadorcem Arevalom, nedavno osvojio Roland Garros. Upravo se tamo, na istim terenima, igra i olimpijski turnir...
Kod tenisačica, Donna Vekić nedavno je briljantnim probojem do polufinala Wimbledona pokazala kako se, poklope li se dobar tjedan i malo sreće, itekakve senzacije mogu dogoditi.
Petra Martić debitirat će (napokon) na OI s 33 godine, njoj je Roland Garros rezultatski gledano najuspješniji Grand Slam turnir (jedino je tamo igrala četvrtfinale) u karijeri. Ipak, medalje za obje, realno, djeluju izvan dometa.
VATERPOLO
(Dean Bauer)
U siječnju su postali europski doprvaci, u veljači svjetski prvaci. To još nikada nikome nije uspjelo u svijetu ovog sporta, dok nije nimalo slučajno. U odnosu na Svjetsko prvenstvo u Dohi jači su za Luku Bukića kojeg u Kataru nije bilo zbog operacije bruha, ali i dodatno osnaženi za povratnika u reprezentaciju, najtrofejnijeg našeg vaterpolista svih vremena, Maru Jokovića.
Na papiru su dakle još jači nego početkom godine kada su briljirali i kod njih barem nikad nema skrivanja - kandidati su za medalju. Nećemo baš napisati da su i favoriti jer je popis takvih malo veći. Uostalom, još su dvije reprezentacije početkom ove godine bili na postolju i EP i SP, momčadi Španjolske i Italije. Pribrojite njima Mađarsku, Srbiju, ali i vrlo jake SAD, pa složni sastav Crne Gore... Svaka od navedenih momčadi može do kraja, do postolja. Baš svaka! U skupini s Grčkom, Italijom, Crnom Gorom, SAD i Rumunjskom, prvo valja izboriti četvrtfinale, biti u četiri najbolja. Nije jednostavno, no jest ostvarivo, onda slijedi presudna u biti utakmica - četvrtfinale. Izgradili su nedvojbeno pobjednički gard, za njih ne postoji izgubljena situacija pa i ako gube tri razlike, oni će se vratiti. Kvaliteta nikad upitna, na nekim mjestima u momčadi imaju neke od najboljih na svijetu. Ma da, jasno da su kandidati za medalju.
VESLANJE
(Renata Beluhan)
Veslanje nam nudi dva čamca, kandidate za medalju. Kad su braća Sinković u pitanju najveća razlika u odnosu na prethodne Igre na kojima su sudjelovali, u Londonu, Riju i Tokiju, leži u činjenici da uoči Pariza nisu glavni favorit u svojoj disciplini. U Pariz odlaze bez ijednog osvojenog velikog natjecanja ove sezone što je za njih potpuno nova situacija. I ne samo to, na sva tri natjecanja na kojima su sudjelovali baš svaki put su ispred njih, u finalu ili utrkama koje su prethodile finalu, bile posade koje će i oni proglasiti najvećim suparnicima - britanski i švicarski dvojac “bez”. Koliko je to drukčije od prethodnih nastupa na Igrama najbolje pokazuje podatak da su s četvercem na pariće u London došli nakon što su osvojili svaku utrku u kojoj su sudjelovali u 2012. Rio su dočekali kao nepobijeđena posada ne samo u olimpijskoj 2016, nego i prethodne dvije godine, bez ijednog poraza u 2021. došli su i u Tokio. Ove sezone su bili četvrti na prvom Svjetskom kupu, četvrti na Europskom prvenstvu i drugi na trećem Svjetskom kupu, pritom su samo jednu utrku, kvalifikacijsku u Poznanju završili kao prvi. Za razliku od mnogih sportaša kojima uloga favorita, pogotovo izrazitih favorita od koji se očekuje zlato, predstavlja pritisak, kod njih to nije nikad bio slučaj. Oni su se najbolje osjećali baš u takvoj ulozi i bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će Pariz odraditi u novoj ulozi lovca. Oni opet ciljaju zlato, ali za njega su se morali puno podignuti u odnosu na prvi dio sezone. Nakon odrađenih završnih priprema uvjereni su da su to i napravili, ali u ovom trenutku će i sami priznati da ne mogu biti sigurni je li to i dovoljno da budu ispred svih. Na temelju onoga što oni jesu, reći da će se još jednom boriti za zlato nije pretjerivanje premda je na temelju ovogodišnjih rezultata realnije najavljivati “samo” borbu za jednu od medalja.
Damir Martin će reći kako je odradio sve što je zacrtao u pripremama i da u Pariz odlazi spreman, ali konkurencija u muškom samcu je takva da su tu prognoze daleko najnezahvalnije. Uostalom, u Tokiju je olimpijski pobjednik postao Grk Stefanos Ntouskos koji je na Igre došao kroz olimpijske kvalifikacije i to europske, ne finalne i baš nitko ga nije vidio među mogućim osvajačima medalja. U veslanju treba računati i na faktor vremenskih uvjeta, a staza na kojoj će se održati natjecanje ima reputaciju vjetrovite što dodatno može “pomiješati karte”. U samcima se vrlo lako može dogoditi da netko od glavnih favorita za odličja ne uđe ni u A finale kao što se dogodilo Nijemcu Oliveru Zeidleru u Tokiju, koji je tamo, baš kao što je i sad, bio glavni favorit. Osim toga, put do olimpijske medalje u samcima je duži nego u ostalim disciplinama jer u natjecanje kreću 33 samca za razliku od recimo 13 dvojaca i dublova. Tu će već četvrtfinale biti ozbiljan filter, a doći do A finala na olimpijskim igrama je ogromna stvar. Ako uđe u to društvo onda ništa nije nemoguće za Martina. Pokazao je to i u Riju i u Tokiju.