Vidio sam u karijeri sedam ceremonija otvaranja Olimpijskih igara. Svako je nastojalo biti spektakularnije od prethodnog, neka su bila nevjerojatne farse, neka su željela, poput onog u Los Angelesu, predstaviti zemlju organizatora kao tehnološki nadmoćnu cijelom svijetu. Neka su svijetu nudila mistiku Dalekog istoka (Južna Koreja), neka Freda Mercuryja (Barcelona). Dva otvaranja su me se posebno dojmila, posebno ono u Atlanti 1996. godine i ceremonija na stadionu Montjuic u Barceloni 1992. godine.
Atlantu sam mrzio, jer je otela stogodišnjicu Ateni, gradu u kojemu su rođene moderne Olimpijske igre, ali je otvaranje bilo doista na razini, koja je pomela sve ranije ceremonije. U tom “selu” u Georgiji, gdje je snimljen film “Prohujalo s vihorom”, gdje su centrale CNN-a i Coca Cole, gradu prikrivene diskriminacije, tri nadzvučna F-16 bila su prijeteći prst prema istoku.
Amerika je zaprljala plemenitu olimpijsku ideju, željela je reći da je ona svjetski gospodar, bankar i policajac. I silno su se trudili sakriti razliku između bijele Atlante iz butika i crne Atlante u prnjama. Ali, sve te američke opsjene, zasjenile su drhtave ruke Mohammada Alija, koje, načete Parkinsonovom bolešću, pokušavaju potpaliti olimpijski plamen. Ali, nije Mohammad Ali bio sam, uz njega je bio i slovenski olimpijac Leon Štukelj, samo tri godine mlađi od modernih Olimpijskih igara (bilo mu je 97), koji je propagirao geslo “u zdravom tijelu zdrav duh”.
Mi smo našli trećeg čovjeka, koji je simbolizirao olimpijsku ideju, u Žarku Susiću, novinaru Vjesnika, fantastu olimpizma, koji je tada imao 81 godinu i sve je teže podnosio komercijalizaciju i umiranje olimpijskog duha.
Pet minuta Mohammada Alija. Ne znam je li to bila ideja CNN-a da poveća gledanost, ili je “Amerika željela oprostiti velikanu”, koji je odbio odjenuti odoru američke vojske i ubijati u Vijetnamu. Ili su željeli crnu i bijelu ruku u čvrstom stisku, jednu od najvećih američkih laži. Za jednu stvar sam ipak skinuo kapu Međunarodnom olimpijskom odboru; nisu dopustili govor Billu Clintonu, koji je u Georgiji želio pozvati u križarski rat protiv terorizma, dopustili su mu samo da otvori Igre u jednoj rečenici. Barem je dio olimpijske zastave ostao čist. A Rio? Hoće li i Rio poštovati staro načelo - neka oružje miruje! Nakon što je Clinton izgovorio “neka igre počnu”, dušu mi je poderao blues “Georgia”, najbolji koji sam ikada čuo...
Četiri godine ranije, Hrvatska je prvi put, bez Jugoslavije, nastupila na Olimpijskim igrama. Otvaranje na Montjuicu gledalo je 3,5 milijardi ljudi, hrvatsku zastavu je nosio Goran Ivanišević, pjevao je Placido Domingo, iz svečane lože je mahao Nelson Mandela. Nije se fućkalo čak ni omraženom kralju Juanu Carlosu, samo iračkom predsjedniku Sadamu Huseinu. Sjećam se Amerikanaca, bili su odjeveni u zelene hlače i plave kapute, “modni mačak” im je očito bio “farbenblind”. Sjećam se i izjave Michaela Jordana, koji nije došao na otvaranje. “Sve sam to već vidio u Los Angelesu, ne želim se zamarati poznatim stvarima...” Nije želio vidjeti nešto što ipak nije vidio, kako paraolimpijac Antonio Rebollo lukom i strijelom pali olimpijski plamen...
Što će ponuditi Rio de Janeiro? Ne želim se time zamarati, kada sam najbolje ceremonije otvaranja vidio u Seoulu, Barceloni i Atlanti. Samo se nadam da neće blebetati o politici...