Pitanje svih pitanja: Bi li Marić isto reagirao da se tako nešto dogodilo na suprotnoj strani?

Kako god okrenuli, glavni lik derbija je bio sudac Bruno Marić koji je svojim odlukama tijekom utakmice navukao na sebe bijes navijača i Hajdukovih funkcionara. Dva su sporna trenutka dvoboja Hajduka i Dinama (0-0), prvi je nedosuđeni kazneni udarac za "bijele" (44.), drugi je dosuđeni jedanaesterac za "modre" (92.). Oko tih događaja bilo je i bit će različitih komentara, viđenja, razgovora, ali je bitno samo jedno i jedino. A to je doslovno krucijalno pitanje bi li Marić u prvom slučaju igranja rukom stopera Dinama Benkovića pokazao na bijelu točku da se to kojim slučajem dogodilo u kaznenom prostoru Hajduka od, recimo, stopera "bijelih" Milovića, te ista dilema bi li Marić tako rezolutno dosudio jedanaesterac, ovaj put u korist Hajduka, da su u sličnom duelu, na primjer, Matel i Benković ukliještili, pa i sapleli Tina Sušića?

Možemo se sad uvući u filozofiranje kakve bi bile Marićeve odluke, ali na temelju iskustva, na osnovi onoga što je i kako je daruvarski sudac do sada presuđivao, lako je zaključiti da bi Dinamo ostao zaštićen, to jest da bi za ruku ala Benković svirao kazneni udarac za Dinamo, odnosno da za Hajduka, na isteku vremena, pri rezultatu 0-0, ni u kojem slučaju ne bi pokazao na bijelu točku.

Mnogi su mišljenja, kojima se osobno priključujem, da je Marić mogao elegantno završiti utakmicu bez dosuđenog jedanaesterca u sudačkoj nadoknadi. No, Marić je druga faca, svojeglav, pa se može zaključiti da je najpošteniji sudac, koji je u stanju čak i u nadoknadi vremena za goste dosuditi kazneni udarac zato što je to tako vidio ili je s druge strane sračunati killer u korist Dinama. Mnogo je, previše je indicija iz prošlih utakmica po kojima se dade zaključiti da je on čovjek za specijalne zadatke u korist "modrih".

Sreća je da Čileanac Angelo Henriquez nije realizirao jedanaesterac jer u protivnom, da je zatresao mrežu i donio pobjedu Dinamu, sasvim sigurno bi prisustvovali incidentima golemih razmjera u Poljudu. Uostalom, dovoljno je bilo vidjeti (ne)opravdane reakcije vodećih ljudi splitskog kluba poslije utakmice, svjedočiti toj razjarenosti lidera "bijelih", u prvom redu predsjednika Nadzornog odbora Ljube Pavasovića Viskovića i sportskog direktora Gorana Vučevića, da druge ne nabrajamo.

U redu, zaključiti je lako da je ovo valjda posljednji, baš završni čin Marićeve sudačke karijere, to jest barem suđenja Hajduku, dok bi on mogao i dalje dijeliti pravdu na svoj način u korist Dinama. Ali ipak osnovna odgovornost leži na onome tko je Marića delegirao za vođenje derbija. E stvarno, taj Ivan Peraić iz Rijeke mora zbog te svoje gluposti odmah podnijeti ostavku, zapravo bi bilo bolje i poštenije da mu je ne uvaže, nego da ga otjeraju iz foruma. U slučaju da se to ne dogodi, da ga ne maknu s funkcije, to će biti dokaz da su i čelnici sudačke organizacije, ali i nogometne upleteni u zle, šporke, nesportske rabote. Svi iz vrhuške polažu ispit, imaju jedinstvenu priliku da reagiraju i pokažu makar trunku osjetljivosti u korist nogometa.

Ljudi moji, zaista je žalosno, pa ako hoćete i sramotno da se sad svi bavimo Marićevim suđenjem umjesto igrom u derbiju. Treba priznati da se Marić nalazio pod velikim povećalom s Poljudovih tribina pa su i neke njegove dobre odluke izazivale nezadovoljstvo. Jednako tako, u zraku se osjećala silna mržnja gledatelja u odnosu na Dinamo i njegova patrona Zdravka Mamića. Takvo neraspoloženje, protivljenje, otpor, pravo neprijateljstvo u odnosu na Dinama poprimilo je, da tako kažem, biblijske razmjere, s kakvima se u Splitu nije susretala čak ni Crvena zvezda, u ono vrijeme među pristalicama Hajduka najomraženiji rival.

Gdje nas to vodi? U strašne razmirice, sukobe, navijačke ratove, što bi svakako trebalo izbjeći. Zdravko Mamić, po funkciji izvršni predsjednik Dinama, odavno je nepoželjna osoba na Poljudu, prava "persona non grata". I dok smo oštri i žestoki u osudi pojedinih Mamićevih izjava i ispada, treba se zapitati pretvaraju li se pojedini funkcionari Hajduka u njegove klonove svojim primitivnim ponašanjem. Kad igrači na terenu padaju u vatru, pa izazivaju incidente i sukobe, kad pokazuju svoje surovo ili nepristojno lice, onda ih se itekako osuđuje, ali na neki način i shvaća, pa se u nekoj mjeri i opravdava jer to rade u žaru borbe, nadmetanja, nadjačavanja na terenu. Ali kako naći opravdanje za člana rukovodstva bilo kojeg kluba kad se počne ponašati uličarski, siledžijski, huliganski? I kako god su igrači na terenu onaj upaljač za ispade navijačkih masa, tako još više treneri i lideri klubova predstavljaju prave mine s brzim djelovanjem.

Što se tiče igre u derbiju, Hajduk je bio bolji, mnogo bliže pobjedi. Šteta je što "bijeli", to jest Frank Ohandza, nije iskoristio najbolju priliku na utakmici, koja je mogla Hajduka odvesti do pobjede. Naime, da je Hajduk pobijedio, zakuhalo bi se na vrhu, posebno zato što "bijeli" imaju u sljedećih pet kola čak četiri utakmice u Splitu uz gostovanje u Koprivnici pa se moglo dogoditi čak i ono što se na početku sezone činilo neostvarivo, a to je da se momčad Damira Burića održi na čelu tablice.