POGLED U PROŠLOST Olić i Mandžo često su imali prste u velikim hrvatskim pobjedama!

Bugari su 2002. godine izabranike Otta Barića potpuno nadigrali, tih 0:2 na kraju je bio i prihvatljiv poraz. Dakle, Vasil Levski nije Herr Ottu ostao u baš najboljem sjećanju.

- Nije baš tako. A znate zašto? Jer, mi tada nismo imali momčad. Nakon SP-a u Japanu oprostilo se sedam-osam igrača, još nekoliko njih i u prva tri mjeseca novih kvalifikacija. Bili smo potpuno neizgrađena momčad i zato smo izgubili. Ali, tada je počelo i stvaranje momčadi koja je godinu dana kasnije ipak izborila nastup na Euru u Portugalu. I, uostalom, pobijedila te Bugare u Zagrebu - prisjetio se Barić, koji je pokušao dočarati atmosferu na sofijskom stadionu.

U utakmici koju smo još dosta godina kasnije nazivali jednom od najgorih hrvatskih partija u kvalifikacijama uopće.

- Tribine su bile pune, navijači vrlo “napaljeni”. A i Bugarska je bila jako dobra tada, puno bolja nego danas. Tada smo mi stvarali novu reprezentaciju, danas to čine Bugari. I zato treba biti oprezan, iako je Hrvatska po imenima i iskustvu bolja, mora dobro paziti, Bugari nisu za otpis. A što se tiče toga da je ono bila jedna od najgorih utakmica, nisam rekao da smo igrali dobro. Samo kažem, nisam imao boljih igrača, od onih koji igrali. Tako da ne vidim prostora jesam li mogao nešto drugačije napraviti - kaže Barić.

Neka još čekaju

Htjeli smo ga pitati kako bi večeras postavio Hrvatsku u Sofiji, međutim, preduhitrio nas je odgovorom:

- Gledajte, to uvijek ispadne nespretno. Ja kažem da mi se neki igrač sviđa, a u novinama ispadne da sam rekao da on treba igrati. Zato, ne kažem ništa, samo da mi je Kramarić dobar. Ne da treba igrati, nego da je dobar...

Bugari su u tih 12 godina, znači, rijetko osjetili što znači slaviti protiv “pravih” suparnika, Hrvatska je, ipak, imalo nešto više velikih pobjeda. Jednu baš u Sofiji, 2005. kad je Kranjčarova Hrvatska slavila 3:1. Sjajna partija Nike Kranjčara, on je bio “okidač”, uz još dvojicu strijelaca Tudora i Babića. Niko je tada imao 21 godinu, zapravo, malo je mladića odlučivalo ovako važne i velike utakmice. Šest godina kasnije opet je Niko zasjao na Wembleyju u jednom od najvećih trijumfa, uz Petrića i Olića, koji je trenutno jedini u kadru od svih njih. Baš je Olić zadnjih godina, od svih naših igrača, najčešće imao prste u velikim, gostujućim pobjedama. Sjetimo se i Istanbula, onih 3:0 s Turcima, pa, zašto ne spomenuti i onu pobjedu nad Nijemcima na Euru u Austriji 2008. Mandžukić nam je donio bod u Beogradu, on i Ćorluka, skupa s Olićem, bio je strijelac u toj veličanstvenoj pobjedi u Turskoj. Imamo se čime pohvaliti, ipak više nego Bugari, zadnjih godina.

Doduše, ova Bugarska nije ni u rangu one koja nas je pobijedila, ni u rangu one koju smo mi svladali u Sofiji. Da ne govorimo da se ne može mjeriti s Englezima ili Turskom 2011. Međutim, pobjeda bi bila velika, otvorila bi put do drugog mjesta i plasmana na Euro. Pa, ako su oni čekali 12 godina, mogu još malo...