Priča o 'uvijek istom splitskom kmečanju' i 'zašto se ubrzo više nitko neće sjećati Bože Petrova'

Ažurnost kojom Krešimir Vlajčević piči kroz stavke dossiera “splitski veliki derbi, 19. rujna 2015.” polako prerasta u hobi za nepopravljive adrenalinske ovisnike, za fanatike Formule 1 i sportske padobrance. Disciplinski sudac 1. HNL tako suvereno i hitro leti kroz pravilnike, tako ekspeditivno pretresa složenu pravnu materiju - a ozbiljne su i teško razmrsive stvari posrijedi, koliko je baklji zaista ubačeno na teren, tko je viknuo “ua, pederu”, a tko kome na ulazu u tunel verbalno nategnuo ženske članove obitelji - da uzbuđeni nogometni fanovi sve teže uspijevaju pratiti njegov ritam. Ako vam je možda promaklo, bez pravorijeka je slučaj o izgredima na utakmici Hajduk vs. Dinamo (0-0) već dobrih 80 dana i strpi li se ovaj stubički advokat još samo dva-tri tjedna, ubrzo se više nitko neće sjećati Bože Petrova i njegova beskrajnog koalicijskog mrljanja i drljanja. Zli jezici, da ne zaboravim, komentiraju kako Vlajčević u nedogled razvlači stvar baš zato što čeka ishod preslagivanja na političkoj sceni...

“Krešo, hoće li to? Hajde, molim te požuri, centrala nam se užarila od poziva”, interesira se tako povjerenik natjecanja Josip Brezni neke srijede početkom listopada kod bliskog suradnika. “Još samo da prođem kroz fusnote pročišćenog delegatova izvještaja i dopunjene iskaze sudionika”, brani se Vlajčević. Onda pričeka da Brezni ode na toalet, brzo ugura papire u aktovku, ugasi mobitel i šmugne iz kancelarije.

Drugom zgodom Vlajčević će se opravdati nesnosnom migrenom, treći put žurit će na roditeljski sastanak, četvrti put zaglavit će s društvom na proslavi Martinja, a onda kada se konačno zainatio da će skinuti stvar s dnevnog reda, u Zagreb je stigao Joe Biden i na dva dana paralizirao grad. “Joža, snajperisti su na svakom ćošku. Kakav mrak, kakav grozni totalitarizam! Ne mogu se skoncentrirati na rad. Nogomet je potpuno u drugom planu, strah me je”, Vlajčević je drhtao kao prut dok je Breznom objašnjavao u kakvoj je strašnoj gabuli naše društvo, onako općenito. “Čemu frka? Pa novine pišu da si pozajmicu Dinamu vratio još 2011. godine, ha, ha...”, otpovrne u šali vječni prvoligaški povjerenik.

Eto nas, dakle, kako u predvečerje još jednog velikog i potencijalno eksplozivnog derbija stižemo do Vlajčevićeve pozajmice. Prvi put je spomenuta ljetos prilikom uprizorenja prvog čina drame pod radnim naslovom “ Mamić u Remetincu”. Tada se disciplinski sudac nasmijao na tvrdnju i priču je odbacio kao zlonamjernu insinuaciju. Iz naše nogometne škrinjice s blagom u međuvremenu su ipak isplivali novi i precizniji kompromitirajući detalji. Vlajčević je, kažu, od Dinama 2009. godine uzeo pozajmicu vrijednu 140.000 kuna uz četiri posto kamate i rok otplate od šest mjeseci. U travnju sljedeće godine je reprogramirao aranžman, a kredit je zatvorio tek 2011. godine nakon što su porezni inspektori krenuli agresivno češljati Dinamove poslovne knjige pa su panični vjerovnici (čija imena će nas tek zabavljati sljedećih mjeseci) krenuli u redovima zatvarati svoje obveze u maksimirskom klubu.

Pokažemo li dobru volju i amnestiramo Vlajčevića od optužbi da se kaznama iživljavao na Hajduku (višekratno pražnjenje stadiona, minus bodovi) jer je to odgovaralo Mamiću, svedemo li benevolentno priču pod nazivnik “uvijek isto splitsko kmečanje”, još uvijek nismo daleko odmakli od dijagnoze... Nije li 1. HNL strašna korupcijska kloaka ako jamac njezine regularnosti u tajnosti koristi fondove jednog kluba? “Ne bih žurio sa zaključcima, pričekajmo dodatna izvješća”, odgovorio bi Vlajčević.