Siđete na jednoj od deset autobusnih stanica na Borongajskoj cesti, spustite se na Šetalište Ranka Marinkovića, zaputite se prema Ferenčici i već ste u - Banani. Banana je pravi izdanak soc-realističke arhitekture, ali i simbol socijalnog statusa većine njezinih stanara, čak i slavnih. Ovdje nema fontana, mramornih ploča, ovdje se ne održavaju koncerti, ovdje dominira grafit “Sloboda Palestini”...
Ovo je žalosna priča o Zlatku Mesiću, Dinamovom nogometašu, koji je prije 49 godina, točnije 19. travnja 1967., zabio gol Juventusu na Maksimiru, u četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova. Bilo je 3-0 za “modre”, bez obzira što su za najslavniju talijansku momčad igrali Del Sol, Chinesinho...
- Kak’ ste kaj, gospon Mesić?
- Fućkaš takvog gospona, koji nema ni za frtalj kruha...
Dočekao me na zidiću, birtije su mu preskupe, a ponos mu ni danas, nakon što ga je život nemilosrdno šibao, ne dopušta da ga novinar časti. Pobrinuo se i za moj komfor, rezervirao mi je kartonsku sjedalicu da mi se prostata ne uzruja...
Dok ga gledam, osjećam da razgovor o nogometu gubi svaki smisao, jer, Dinamovom heroju iz travnja ‘67. vjerojatno kruli u želucu. Ipak, prisilio se:
- Juventus i Eintracht Frankfurt su najveće utakmice koje sam odigrao, a ni danas ne znam kak’ sam ‘šusnul’ tu loptu sa 18 metara, golman je nije ni videl...
• Zašto pamti utakmicu s Eintrachtom?
- Zbog jednog detalja. Poslije te utakmice samo se govorilo o Lamzi, a svi su zaboravili da sam u zadnjoj minuti spašavao finale. Škorić je neoprezno izletio na jednu loptu, Jusufi, mislim da je bio Jusufi, stigao je prije njega i poslao loptu u prazan gol. Uklizao sam, nabio loptu u zapadnu tribinu i spasio finale. Novinar SN-a Roman Garber dao mi je čistu devetku, inače sam dobijal šestice, bil sam igrač zadatka, iako nisam previše ‘tukel’.
U finalu nije bilo ni njega ni Branka Zebeca, čiji je ljubimac bio. Protiv Hajduka čuvao je Pavlicu, uklizao i slomio ključnu kost. Direktor Otto Hofmann ga je potjerao u vojsku...
Najveću dramu je Zlatko Mesić proživljavao prije nekoliko mjeseci. Zbog zdravstvenih problema poslan je u Novi Marof, “dom otpisanih”, iz Novog Marofa se nitko ne vraća. Ali, doktor mu je rekao da to nije tak’ strašno kak’ se priča. “Ideš na običnu rehabilitaciju”, rekao je.
- Kad sam došao u sobu, tamo leži šest ‘plehova’, svakog dana netko umre. Navečer razgovaraš s njima, ujutro gledaš kako umiru. Najveći šok je kada se pojavi gospon velečasni i nosi posljednju pomast. Jednog jutra se zaustavio pred mojim krevetom i počeo litaniju: ‘Bože oprosti svom grješnom sinu’ i počeo me škropiti svetom vodicom. Velečasni, da se niste zabunili, pitam? Gospodin se nikada nije zabunio, govori pop, a mene trnci prolaze i pitam se: ‘Pa kaj sam stvarno gotov?’.
Dvaput je bio Zlatko Mesić u “predsoblju smrti” u Novom Marofu, sveukupno 42 dana. Na štakama, a do zahoda 40 metara, tko zna hoćeš li se vratiti?
• Je li se Dinamo brinuo za vas?
- Slabo! U Novom Marofu su me posjetili Ilija Lončarević i Branko Gračanin, ostavili su mi 1500 kuna. Navraćao je petkom i neki gospon iz Varaždina i ostavil bi ‘sto kunića’ za kavu.
Jednom se probio do direktora Svetine, koji ga je najurio iz kancelarije uz obrazloženje - nemamo novca. I kada je vidio kandidata za pučku kuhinju, ponudio je da mu povremeno pošalju “rajnglicu čušpajza”.
- Rekel sam: ‘Ne treba, fala lepo...’.
Imao je razumijevanja za najbogatiju hrvatsku tvrtku, koja je u šparungu.
Jednom godišnje, ipak, jede gospodski, kada ih uoči Božića gradonačelnik Bandić pozove na ručak na Okrugljak, obeća im da će im osigurati pristojan život i - zaboravi. Jednom ih je bivši predsjednik Stipe Mesić pozvao u samoborsku “Špilju”. Svašta je obećao, “podrignuo” se i - zaboravio.
Svojedobno je gradonačelnik Većeslav Holjevac osvajačima KVG-a darovao gradske stanove. Ali, i 50 godina kasnije Zlatko Mesić još otplaćuje mjesečno 130 kuna i nedajbože da zakasni, odmah se zaračunavaju zatezne kamate...
Ovdje u Banani, ljudi nemaju sentiment za prošlost, ovdje su Lamza, Mesić, Dautbegović samo susjedi koji su nekad igrali u Dinamu. Ako sam se ipak sudario s mrvicom sentimenta, onda je to Dinamova tajnica Vlatka Peras, koja je jednom Zlatku Mesiću poslala tri tisuće kuna, vjerojatno bez znanja Tome Svetine i Zdravka Mamića, ne bi li siroti čovjek preživio...