screenshot youtube
NE MOŽE PRESTATI ZABIJATI

'PRINC OD PERZIJE' JE ZAPRAVO HRVAT! NJEGOVO IME KOD NAS NE ZNAČI PUNO, ALI NA DRUGOJ STRANI SVIJETA JE IKONA Ćiro mi je govorio da ću biti novi Šuker

MARKO ŠIMIĆ Ime napadača Persije iz Jakarte kod nas ne znači puno, ali u jugoistočnoj je Aziji - ikona
Piše: Mateo SučićObjavljeno: 10. travanj 2018. 00:23

Ćiro Blažević mi je govorio da ću biti novi Šuker, ali u nogometu i životu nekada stvari ne idu kako planirate. Priznajem, nekada nisam bio dovoljno strpljiv, nekada sam donosio krive odluke ili slušao krive ljude, ali Bog za sve nas ima plan, pa iako sam u jednom trenutku dvije godine bio bez nogometa, danas u Indoneziji imam status poput Mandžukića u Italiji ili Modrića u Španjolskoj.”

Tako je svoju priču počeo Marko Šimić, 30-godišnji napadač Persije iz Jakarte čije ime u Hrvatskoj možda neće puno značiti, ali u jugoistočnoj Aziji je - ikona! I napokon naplaćuje upornost (i talent) koja ga je nosila i u trenucima karijere koji bi mogli biti predložak za kakav filmski scenarij.

Kada Mate Maleš to kaže, koji je ne zna ni nabrojati koliko je puta bio ozlijeđen, na operacijskom stolu i koliko se puta vraćao kada su ga mnogi otpisali prije nego je postao prvi kapetan Rijeke koji je podignuo trofej namijenjen naslovu prvaka, onda njegova priča svakako ima težinu

Perišić, Vrsaljko, Badelj

Rođen u Pakracu, a rodom iz Kutine, prve nogometne korake napravio je na šljaci Kantride. Živio je u Novom Vinodolskom, svakodnevno autobusom odlazio na treninge na kojima je pokazivao veliki potencijal. Toliki da ga se, primjerice, njegov tadašnji trener Danko Matrljan odmah sjetio. Ipak, Rijeka je u to vrijeme bila daleko od kluba razine na kojoj je danas, pa je Šimića put odveo drugim smjerom.

- U kadetima sam otišao u Zagreb, tamo sam živio sam, bez roditelja, ali u nogometu me dobro išlo. Kao juniori smo uzeli titulu, ja sam bio prvi strijelac, a Ćiro Blažević me priključio momčadi u kojoj su bili Mario Mandžukić i Ivica Vrdoljak. Ćiro je stvarno imao dobro mišljenje o meni, Zagreb mi je nudio i sedmogodišnji ugovor s malim primanjima na što se nisam htio vezati - priča Šimić kojeg je nogometni put odveo u Rusiju i Himki.

- Možda sam pogriješio što nisam potpisao, ali Himki je tada bio klub iz vrha, a ja sam se u prvoj seniorskoj sezoni kroz nastupe za drugu momčad probio među prvotimce. Uslijedila je posudba u Latviji gdje sam prvi put u kontinuitetu igrao seniorski nogomet prije povratka u Himki.

Upravo jedne pripreme u Puli s ruskim klubom “spojile” su ga s Draženom Ladićem i Zlatkom Dalićem koji su tada vodili reprezentaciju do 21 godine.

- Čim su me vidjeli, pozvali su me na pripremnu utakmicu protiv Italije, a onda sam odmah dobio i poziv za iduću akciju. Dražen Ladić mi je puno vjerovao, dao mi je priliku kao nikad nitko i uvijek ću mu biti zahvalan zbog toga. Zabio sam i nešto golova, bili smo dobra generacija, ali umjesto putem Perišića, Vrsaljka ili Badelja, s kojima sam tada igrao, karijera je krenula dugim smjerom. Zvao me Dinamo, ja sam se želio isprofilirati kroz domaću ligu, vidio sam ih kao dobru odskočnu dasku za dalje, ali ozljede su me stalno kočile na putu dokazivanja pa sam poslan u Lokomotivu.

Nisam imao strpljenja

Nije se pokazalo sretnim, a Markova karijera krenula je silaznom putanjom prije uzleta daleko od očiju hrvatske javnosti.

- Igrao sam dobro u Mađarskoj za Ferencvaros, imao dogovoren transfer u Debrecen, ali previše sam vjerovao nekim menadžerima i silno se razočarao, pa gotovo dvije godine bio izvan nogometa. Jednostavno, nisam mogao doseći svoju razinu, pronaći angažman koji sam smatrao primjerenim svojim kvalitetama, bilo mi je teško spustiti se i krenuti od niže razine. Koštalo me i strpljenje, nisam uvijek imao strpljenja pregrmjeti neke stvari. Ali trenirao sam, nisam gubio vjeru, iako sam znao da su svakim danom sve manji izgledi da se nešto može okrenuti.

A otvorilo se u - Vijetnamu. Ono što je u prvom trenutku bila neuspjela proba zbog nekih menadžerskih priča, pretvorilo se u oživljavanje karijere prema filmskom scenariju

- Na prvu sam rekao “kakav Vijetnam”, ali nisam imao što izgubiti. Kada sam došao vidio sam da ima ozbiljnih igrača, da se potpisuju ugovori za kakve sam mislio da su tu nemogući, uvjerio sam se da to nije loš korak. Ipak, na prvu se menadžeri nisu uspjeli usuglasiti, ali kada sam došao u Italiju, ponovo su me pozvali i nakon pola godine sam se vratio u jedan od najboljih tamošnjih klubova, zovu ga vijetnamskim Chelseajem.

Osvojio srca navijača

S Becamex Binh Duongom je 2015. uzeo dvostruku krunu, ali zbog ozljede propustio je oglede u tamošnjoj Ligi prvaka u kojoj je njegov klub igrao protiv Jeonnbuka, Jiangsua… Ali kada je igrao, redovito je zabijao, u Vijetnamu još za Dong Thap i Loang An, pa u Maleziji za Negeri Sembilan i Melaku United. Prosijek od gotovo jednog pogotka po utakmici otvorio mu je vrata Indonezije i tamošnje Persije Jakarta čiji je igrač postao početkom ove godine, ali brzo osvojio srca navijača i klupskih čelnika.

- Indonezija se vratila pod okrilje FIFA-e, politika će podržati nogomet, najavljuju se veliki transferi. Ne na razini Kine, ali trebala bi postati među Top 3 lige u Aziji. Čuo sam priče da se nogomet u tim ligama naziva trećerazrednim, ali samo od ljudi koji ga nisu iskusili. Kvaliteta nije prvorazredna, ali svi uvjeti oko toga su vrhunski, stranci donose kvalitetu... Evo danas u Indoneziji, u Persibu igra Essien, tu je i Odemwingie... U Indoneziji se živi za nogomet, kada moja Persija igra protiv Essienova Persiba bude ludnica, momčad na stadion putuje u oklopnom vozilu.

Ipak, Šimić si je status Mandžukića ili Modrića zaslužio igrama na travnjaku i to puno prije prošlog petka kada je odigrano prvo prvenstveno kolo.

Euforija u gradu

- Čim sam došao, na rasporedu je bio President’s Cup, u Indoneziji jako važno natjecanje jer ga predsjednik sponzorira i organizirano je na vrhunskoj razini što se tiče medijskog praćenja. Ne želim biti neskroman, ali stvarno sam izdominirao natjecanje, bio sam najbolji igrač i strijelac, a samo je jedan naturalizirani Argentinac Christian Gonzalez postigao golova koliko i ja na jednom turniru. Teško mi je uopće opisati kakva je euforija bila u gradu, klubu je to prvi trofej nakon 18 godina, a malo je reći da me navijači nakon toga obožavaju. U momčadi imamo najvećeg igrača u povijesti kluba i Indonezije, ali službeni spiker kada najavljuje momčad moje ime ponavlja dva puta, 75 tisuća navijača skandira Super Šimić kako me ovdje zovu.

Na spomen naturaliziranog Argentinca kaže Šimić da se i njega sve glasnije spominje u kontekstu reprezentacije za nadolazeće Azijske igre koje su za igrače do 23 godine, ali je moguć i nastup tri starija igrača.

Velika pozornica

- Indonezija često naturalizira igrače i ja sam trenutno prvi “pick”. Cijela zemlja se zalaže za to, svi najveći mediji su imali ankete na tu temu i pisali priče, gotovo 80 posto navijača je za to. Za dobiti putovnicu moraš biti pet godina u državi, ali u izvanrednoj situaciji, ako te trebaju za reprezentaciju, predsjednik ti može odmah dati putovnicu što bi sa mnom bio slučaj. Naravno, Hrvatska je moja domovina, sportski je nadati se da zaigram za svoju zemlju, ali mislim da bi bilo vrhunski kada bih mogao zaigrati za Indoneziju.

Uzvratili smo mu konstatacijom da bi ostvarenje njegovih snova bilo veća priča nego svojevremeno Dado Pršo…

- Kada sam igrao za mladu reprezentaciju, izjavio sam jednom prilikom da bih volio biti kao Dado Pršo. Tko zna, ja trenutno živim svoj nogometni san, ali sam i realan dečko. Ne želim, ne daj Bože, da ispadne da se guram u reprezentaciju, ali nitko me nije puštao da s crte zabijam golove. Iza svega što sam napravio postoji jako puno truda i rada, a u Aziji sam se postupno afirmirao. Vijetnam mi je dobro došao da se naviknem na Aziju, u Maleziju sam došao u ozbiljniji sistem, zabio preko 20 golova, ali tek u Indoneziji sam osjetio što znači biti u velikom klubu. Neću pretjerati ako kažem da je Persija azijski Real Madrid. Kao igrač imaš toliku odgovornost, ne možeš si dopustiti da imaš loš dan... Iako Hrvatskoj daleko, ovo je velika pozornica na kojoj svaki dan uživam. Najviše jer je ta ljubav za nogomet ovdje neiskvarena, klub i igrač su idoli - zaključio je Marko Šimić.

Linker
07. prosinac 2022 22:13