S trojicom u obrani Dinamo žrtvuje najbolje što ima, tragedija je ako Mamić to ne vidi

„Općenito nisam pristalica sustava i puno priče o tome“, izjavio je Zoran Mamić prošli tjedan nakon Dinamove pobjede u Luksemburgu, izborene prelaskom na formaciju s trojicom u zadnjoj liniji. Što je time mislio?

Taktika nije alkemija niti neka čarobna formula napisana na ploči u trenerovom uredu ili svlačionici. U pripremi utakmice trenerov je posao na optimalan način sklopiti momčad s obzirom na kvalitetu i karakteristike igrača koje ima na raspolaganju, kao i u odnosu na one suparničke. Ništa posebno više niti manje od toga. Kad Zoran Mamić na teren šalje Dinamo u formaciji 3-4-1-2, to naprosto nije tako – što je zorno pokazala utakmica s Moldeom, iako su gotovo svi problemi koje takav sustav donosi mogli već biti primijećeni i u Luksemburgu. Tako postavljen Dinamo nikada neće biti na svom optimumu i neobično je da stručni stožer modrih to vidi drugačije.

Stvari su puno jednostavnije i jasnije ako ih ogolimo samo na ljudstvo, odnosno kadar. Ono što Mamić radi ovom promjenom sustava je žrtvovanje jednog od opjevanih mladih fantazista, Roga ili Ćorića da bi ih zamijenio – Taravelom. Žrtvuje, dakle, kreaciju i viziju za (lošeg) trećeg stopera, uz još dva beka i jednog klasičnog defenzivnog veznog, što je ukupno šest primarno defenzivnih igrača. Protiv Moldea. Kod kuće. Plus poslovično nedefinirani Machado i trojica ofenzivaca, od kojih jedini koji je u formi ( Pjaca) ima drugačiju ulogu od uobičajene.

Trebamo li se onda čuditi što je Dinamo djelovao jalovo, stvorio malo prilika i mučio se s probijanjem norveškog bloka?

U teoriji, postoje razlozi zašto bi se trener odlučio prijeći na trojicu u zadnjoj liniji. Dinamova obrana kvalitetom prilično zaostaje za ostatkom momčadi: nedostaje joj brzine, komunikacije i rutine, kako u iznošenju lopte prema naprijed, tako i zajedničkom kretanju te pokrivanju suparničkih igrača kod brzih kontri i prekida. Dodavanje još jednog stopera moglo bi joj dati dodatnu sigurnost i omogućiti visoko podizanje linije u fazi napada kako bi se bolje 'stislo' suparnika i 'skratilo' mu teren za igru, s 'osiguračem' koji će se pobrinuti da ne dolazi do panike kad krene kontra.

Takav raspored također nudi i mogućnost (zapravo obvezu) većeg napadačkog doprinosa bočnih braniča, što može predstavljati dodatni način da se probije suparnički gusti defenzivni blok. U napadu s 3-5-2 dobivate dodatnu špicu, bez da gubite igrača u sredini, što je još jedan napadački plus – Dinamu možda i posebno važan u ovom trenutku, budući Henriquez nije u pravoj formi da bi se sam hrvao sa suparničkim stoperima, a Soudani se ne može pohvaliti ni izdaleka onakvom prodornošću po krilu kao proteklih sezona, pa ga je možda uputnije gurnuti bliže golu.

Sve je to, međutim, u teoriji i pod uvjetom da imate igrače odgovarajućih karakteristika koji su dobro usvojili specifičnosti ovog rasporeda. Dinamo, međutim, protiv Moldea nije bio u stanju iskoristiti nijednu prednost koju sustav pruža. Zašto?

Za početak, momčad je na pripremama primarno uvježbavala formacije s četvoricom u zadnjoj liniji. Iako je u jednoj dijelu prošle ligaške sezone igrala 3-5-2 i 3-4-3, bilo je to više zbog nužnosti, odnosno nagomilanih ozljeda, i ne baš sa spektakularnim uspjehom. Ovako fundamentalni zaokret u taktici tako rano u sezoni, kad se momčad još uigrava i uputno je držati se osnova, čini se pomalo naprasno izveden i ne do kraja promišljen. Posljedica toga je i vrlo nesigurna igra stopera (osim Sigalija, koji je bio najbolji na terenu – a i to nešto govori) i njihovo postavljanje preblizu jedan drugome.

Također, raspored 3-5-2 – čisto geometrijski gledajući – može biti učinkovit protiv 4-4-2 za koji je, uostalom, i razvijen kao protuoružje. Tako možete imati igrača više i u obrani (3 stopera na dva napadača) i u sredini veznog reda (3 na 2), iako žrtvujete bokove. Međutim, Mamić je sam potvrdio da je prije utakmice znao kako će Molde napustiti sustav u kojem igraju cijele sezone i zaigrati u 4-5-1, što dovodi u pitanje trenerovu logiku – s 3-5-2 na 4-5-1 prednost u sredini se gubi, a u obrani imate trojicu na jednog, što znači da je barem jedan stoper uvijek slobodan.

A kad je tako, onda dosta je bitno da su ti stoperi samouvjereni na lopti te da mogu sudjelovati u pokretanju napada iz zadnje linije. Dinamovci su to radili s promjenjivim uspjehom, a najviše je pokušavao najlošiji od njih, Taravel. Vjerojatno nemajući ni sam previše povjerenja u njih, Mamić je naložio Ademiju da im ostane blizu i spušta se u obranu čim bi netko od trojice krenuo malo prema naprijed, što je uvelike ograničilo njegovu igru u veznom redu. Machado u takvoj situaciji kao da ne zna što bi njegova uloga trebala biti: u Luksemburgu se protiv Fole najprije vraćao po loptu dosta duboko, čime mehanizmi izgradnje napada s trojicom u obrani nisu bili ništa drugačiji od onih s četvoricom, da bi se kasnije ipak pomaknuo poviše, gdje sigurno nije bolji ni od Roga ni od Ćorića. Protiv Moldea je odigrao all-round katastrofalnu utakmicu, okrunjenu sramotnim postupkom koji je rezultirao isključenjem.

Bočni igrači su posebna priča. U 3-5-2 i varijacijama, naravno, nema dupliranih bokova i oni se pretvaraju u ono što Englezi zovu 'wingbacks' – kao što im i ime govori, nešto su između bekova i krila te moraju pokrivati sav prostor uz aut liniju. Iako je nekadašnji famozni Ćirin 3-5-2 bio po nekim stvarima drugačiji od modernog, zanimljivo je primijetiti da su za Hrvatsku tada to igrali Mario Stanić i Robert Jarni – igrači s kojima Matel/Pinto i Pivarić nemaju gotovo ništa zajedničkoga. Oni naprosto nemaju ni kvalitetu ni karakteristike potrebne da bi uspješno odigrali te role i pomalo ih je apsurdno na to tjerati. Dovoljno je bilo vidjeti njihove pokušaje dijagonalnih proigravanja kako bi se brzo promijenila strana, ali treba primijetiti i to da su ih suigrači prečesto i prerano proigravali na postavljenu obranu, ne čekajući da se stvori međuprostor u koji bi oni mogli utrčati, što je posve sigurno još jedna posljedica neuigranosti sustava. Pivarić je, iznenađujuće, još bio bolji prema naprijed, ali lošiji defenzivno; Matel je bio blijed u oba smjera.

Nedostatak playmakera značio je i praktično nepostojeću igru u veznom redu, pa se i Pjaca morao puno prečesto vraćati duboko po loptu, umjesto da se kao lutajuća polušpica izvlači na krilo ili ubacuje u napad. Daleko najbolji Dinamov igrač u dosadašnjem dijelu sezone najjači je kad može iskoristiti svoju brzinu i tehniku jedan-na-jedan te na malom prostoru stvoriti višak, što najčešće znači prodor po krilu i 'ušpicavanje', kako bi rekli bosanski TV-komentatori. Međutim, u sredini mu je uskraćen zalet, njegov glavni forte, pa ga je i sasvim prosječan igrač kao što je Harmeet Singh mogao držati pod kontrolom.

Na kraju, dvojici modrih napadača lopta je stizala na kapaljku i Dinamo je u 90 minuta uputio tek dva udarca u okvir gola, jedan manje od Norvežana. Možda je malo pretjerano reći da je učinak promjene sustava bio istovjetan onome kad imate igrača manje, ali u svakom slučaju nije stvoren višak ni na kojem dijelu terena, što je ključni dio bilo koje strategije. I tako, dok u kadru ima najskuplje pojačanje u povijesti kluba (Rog) i dvojicu mladića (Pjaca, Ćorić) pred kojima je veliki transfer, ako već ne i velika karijera, Mamić dopušta da mu igru vode najlošiji igrači. Ostalo je samo polagati nadu u individualnu premoć, što Dinamo radi već godinama u domaćoj ligi i protiv slabije organiziranih europskih suparnika. No, čim naleti na neki Aalborg ili Molde, koji su vrlo očito slabiji ali neusporedivo bolje organizirani od njega, dolazi do velikih problema.

S obzirom na viđeno protiv Norvežana, a i na činjenicu da su domaći u dva navrata mogli ostati s igračem manje (Taravelov lakat i Machadova gestikulacija koja se dogodila prije izlaska s terena), mogu biti još i zadovoljni konačnim rezultatom. S malo više hrabrosti i manje respekta, Molde je mogao odnijeti pobjedu koja ne bi bila nezaslužena. Dinamo je ipak, bez podcjenjivanja suparnika, još uvijek favorit za prolazak dalje – ali, s obzirom na formu i trenerove dubioze, ne više izraženi.

Ako je Zoran Mamić u citatu s početka mislio na politički ili pravosudni sustav, to je još donekle razumljivo iz njegove perspektive. No, ako je riječ o nogometnoj taktici, onda upravo o tome trebamo pričati. Premještanjem Pjace u sredinu i izostavljanjem Roga ili Ćorića radi 'još jednog Taravela', Mamić žrtvuje ono najbolje što ima, tragedija je ako to ne vidi…