U rukama vrećica s par naranči, bananama i kojom jabukom. Uzeo je, zahvalio, pa pitao: “Kaj, niste mogli na dnu prošvercat’ i jedno pivo...?”
- Moj mi je Žoga (Zlatko Škorić, nap. p.) donio viljamovku, ali u krutom obliku - nasmijao se šeretski pokazujući na kruške pored bolesničkog kreveta.
U tome je času isparila i posljednja bojazan: Štef je, fala Bogu, dobro...
Iako se odavno ostavio čašice, Stjepan Lamza, kao svaki kvalitetni zagrebački fakin - doduše, ovaj je posuđen iz Siska - zna se zaje*avati na svoj račun. Kada ga je, uostalom, posljednji put posjetio veliki prijatelj Tomo Židak, glavni urednik Jutarnjeg ostao je bez teksta:
- Ček’, našli su se Židak i Lamza i ‘zapili’ su samo devet kuna?! Svijet zaista ide kvragu...
Upravo sam to i sam pomislio kada sam okrenuo broj gospona Štefa u ponedjeljak, kako bih ga pozvao na promociju zbirke Žiletovih kolumni, novog fundusa koji izdajemo kao hommage velikom čovjeku, prijatelju, kolegi i novinarčini čiji je subotnji serijal “Iz maksimirske šume”, često bio obojan Lamzinin. Dakle, plavim. Odnosno, šampionskim, ali ljudskim, s obzirom da posebna i vječna “generacija ‘67.” ne živi kao današnja, okupana luksuzom. Dapače, uz “bananu” na Volovčici, Lamzi je odavno život bio u banani...
Elem, nakon dva-tri zvona, s druge strane linije bila je Štefova kćer Doris.
- Znate, tata se u nedjelju navečer požalio da ga nešto probada, da mu srce nije dobro, da zovemo Hitnu. A on to nikada ne čini. Prestrašio nas je jako. Sada je u KBC Dubrava...
Točno tamo gdje je prije točno godinu dana svoje posljednje dane brojio Žile. Ista bolnica, isti odjel, skoro pa ista soba. “Baš je sve otišlo kvragu”, prošlo je kroz glavu, dok smo shvaćali da uz Ćiru, neka se nitko ne uvrijedi, na promociji neće biti Židakovog najdražeg gosta, no ujedno se i bojali - najgoreg.
Ipak, Lamzin glas, poziv u Dubravu, pa potom i ulazak u njegovu sobu, raspršio je dramu.
- Ma, kažu da sam pretrpio blaži srčani udar. I točno znam kada se to dogodilo; otišao sam s prijateljem na Dinamovu utakmicu s Rijekom, vrlo lagano odjeven. Nakon toga me počelo malo tresti, oblijevao me hladni znoj... Izgleda da sam na Istoku, uz svoj Dinamo, ‘pregledao’ taj herc infarkt - kaže u bolničkoj postelji, dok mu društvo prave Žoga i Dinamov abecedarnik, Miroslav Tomašević.
Za svoje godine, a ima ih 79, hvala na pitanju, Štef izgleda odlično, “jedino sam ispikan k’o lutka”, um je mlađahan i bez problema lovi sekvence i sjećanja, a sijede su ionako stvar, hm, markantnosti. Ili...
- Pa kaj vam je, ja sam kao mladac naočigled prve sijede doživio na utakmici s Eintrachtom - dodaje smrtno ozbiljni Škorić.
- Žao mi je, ne mogu vam ni kazati koliko, što ne mogu biti s vama, što ću morati propustiti promociju. Tomo? Eh, dobri moj Tomo... Židak je bio drugačiji, Židak se borio za mene kada su me svi zaboravili. On je bio drugačiji. I moji su golovi bili ljepši u njegovim rečenicama... - nismo ni započeli druženje, a Lamza je uronio u sjećanje.
- Kad smo se upoznali? Ne sjećam se točno godine, ali znam da je bilo u birtiji. Pa što, zašto se sramiti toga? I iskreno, ja nikad nisam bio posve siguran je li on sve te moje utakmice za Dinamo zaista pogledao, ili ih je opisivao kroz mene. Ali jest, ako je neki moj potez i bio lijep, on je u njegovim rečenicama izgledao bolje. Da nije bilo njega, siguran sam, ostao bih zaboravljen kao opušak na borongajskim ulicama, no on je počeo i pisao, pisao, pisao, sve dok nije promijenio moj status. Židak se borio, on nije nazvao i stigao da bi otišao i zaboravio, on je došao da bi ostao. Uz mene i moju generaciju.
Da ne duljimo: “Kada se ranih šezdesetih pročulo da u Mariboru neki dečko iz Siska igra fenomenalan nogomet, u Haulikovoj ulici su Otto Hofmann, Predrag Naletilić i još poneka u plavo ofarbana gospoda počeli stvarati strategiju kako ga dovesti u Dinamo. Onda je netko pokucao na Hofmannova vrata i predstavio se: ‘Ja sam Štef Lamza, želio bih igrati u Dinamu. Da me ne tražite...’.
Nekoliko dana su ga skrivali u stanu poznate zagrebačke manekenke jer ga je Dinamu željela oteti C. zvezda, da bi u kavani Dubrovnik potpisali ugovor. Kada je napokon postao Dinamov, Predrag Naletilić ga je izveo na Trg i rekao mu: ‘Štef, do Maksimira vozi tramvaj broj jedanaest...’.
Branko Zebec se tih godina tek penjao na pozornicu. Kao trener bio je ‘bič božji’, Kevin Keegan, u to vrijeme najbolji europski nogometaš, priznao je da se želio ostaviti nogometa nakon Zebecovih tortura. Zebec je jedino bio slab prema Lamzi. Kada bi, nakon fajronta u Splendidu Štef zadrijemao na klupi na Zrinjevcu, Zebec bi ga diskretno ugurao u taksi i bez riječi prijekora odveo kući. Ili, kada bi u lokalu, na kakvoj Dinamovoj fešti, Štef posegnuo za čašicom, Zebec bi rekao: ‘Štef, nemojte pred ljudima, iza šanka čeka vas vaša doza...’.
Tih godina tražila ga je Barcelona, (danas pokojni) menadžer Ljubo Barin mogao je to posvjedočiti, želio ga je odvesti u belgijski Liege. Pred noge su mu bacali za to doba fantastične novce i baš kada je bio na pragu ugovora karijere, stao je na trulu dasku na ogradi Vile Rebar. Jedan pogrešni korak, jedna čašica ruma previše, tako je završila nogometna karijera najvećeg Dinamova igrača, dan nakon utakmice s Eintrachtom. Za tu maestralnu izvedbu Dinamo ga je počastio s milijun i pol dinara, za što su se u to doba mogla kupiti dva ‘fićeka’”..., u jednoj od kolumni iz nove zbirke, posvećenoj “njegovu ultimativnom liblingu” napisao je Židak.
URONJEN U SJEĆANJA
- Ponekad je čak bio i blag... - nadovezuje se Lamza nakon što pogledom traži Žileta i njegove rečenice... - Jer, dođemo mi na ručak, a tamo neki frapei od banana, sokovi, voda. Zebec bi tada došao do mene i šapnuo: “Štef, dva deci te čeka tamo iza”...
Čvenk sa Štefom nemoguće je provesti bez Dinama. “Onog Dinama”, malo boljeg Dinama.
- Nikad, ali baš nikad ne bih mijenjao vremena. Ma kakav novac... U ono vrijeme, i mi smo bili dobro plaćeni. No osim novca, mi smo imali neku drugu priču. Mi, kad bismo odigrali kriminalno, mi bismo se zavukli u kuće. A kada bismo dobili, nismo se skrivali. Pa nije, uostalom, tajna da mi je drugi dom bio Splendid. Danas nogometaši žive drugim životima, a meni se to ne sviđa. Ja uživam uronjen u svoja sjećanja...
Koja su bogata, itekako bogata.
- I ta Vila Rebar bila je splet okolnosti. Nakon utakmice sam već krenuo na drugi dio grada, no onda sam kazao šoferu da me odvede dečkima, koji su pregledavali snimku utakmice. Ja sam, pak, uzeo bocu ruma i s Brnom (Marijan Brnčić, nap.p.), krenuo u sobu. Brna je otišao, a ja sam ostao. Uvijek sam bio takav kad popijem, nikad nisam mogao odmah zaspati. I ostao sam sâm, uz bocu. Kažu da sam popio preko litre. No problem nije bio u tome, već u činjenici da me netko zaključao. Došao sam do vrata i pokušavao otvoriti, dozivao sam, ali nije bilo odjeka. Tada sam otišao na taj balkon i stao na trulu žardinijeru. Završio sam na stolu, što je bila olakotna okolnost, jer da sam pao na beton, tko zna bismo li sada pričali - uzeo je zraka pa poentirao u židakovskom stilu:
- Čekao me taj Standard, oduševljen tom utakmicom s Eintrachtom. Nazivao me najvećom zvijezdom, nudio opasnu lovu. No nije mi žao toga, već činjenice da bih, da sam ostao zdrav, sam riješio Rijeku, moju omiljenu mušteriju i Dinamu donio naslov. Žao mi je što za Dinamo nisam odigrao još, jer bio sam uvjeren da mogu igrati do četrdesete. U svom, najdražem dresu, uz generaciju, neka se ne naljuti niti ona ‘82., koja je bila najveća u povijesti Dinama...
Tu bi i Žile stavio točku.