Kad stavimo na papir sve što nam je donio prvi krug SP-a, zaključen pobjedom nad Islandom, osobno sam oduševljen! Osvojeno je prvo mjesto, maksimalnih 9 bodova, odlična je atmosfera, svi igrači su dobili priliku i žive Rusiju kao dio priče, nije bilo ozljeda. Što reći nego da je to fenomenalno!
Treća utakmica, s čestim nam suparnicima u posljednjim godinama, islanđanima, bila je dobra i zbog činjenice da je izbornik Zlatko Dalić dobio potvrdu nekolicine igrača koji se smatraju prvotimcima odnosno prvim alternacijama, a istodobno je više igrača pokazalo da u idućim utakmicama mogu biti od velike koristi bude li trebalo novih rješenja. U prvom slučaju mislim na trojicu. Vedran Ćorluka je pokazao da je u ritmu, djeluje skočan i spreman, znanje mu ionako nije bilo sporno.
Milan Badelj nije se trebao dokazivati, to je ozbiljan igrač, koji možda zbog nekih sitnica taktičke prirode nije bio u prvoj postavi. U ovoj utakmici samo je potvrdio svoje visoke tehničko-taktičke vrijednosti. Mateo Kovačić po meni je bio rastrčan i dobar. I obzirom da se radi o (još) mlađem igraču, od kojeg svi puno očekujemo, posvetio bih mu koju rečenicu više.
Kovačić je ove sezone, vidljivo, jako napredovao. Djeluje mi fizički jači iako zbog toga nije, kako se zna dogoditi, izgubio na agilnosti i hitrini. Jači je u defenzivi, bolje reagira na tzv. drugu loptu, čvršći je u duelu i trkački raspoložen. Na lopti je miran, stalno u pokretu, uvijek se nudi kao opcija suigračima. Razigravač koji gardom, pokretom i potezom ugasi presing protivnika.Fali mu killer pas? Recimo da fali, ali Kovačićeve su reakcije, kada je momčad pod pritiskom suparnika, u zgusnutom prostoru, sjajne. Uz Modrića i Rakitića momčad sada i preko Kovačića kvalitetno iziđe iz presinga suparnika i eventualno krizne situacije. Taj teret priče da mu nedostaje pas s više rizika, kao što bi trebala raditi ‘desetka’, mislim da bi trebalo zbaciti s njegovih leđa. Barem zasad.
Stvar trenutka i poteza
Kao prvo, zašto se podrazumijeva da je Kovačić desetka? Kovačić je zapravo klasični moderni vezni igrač, koji igra u obje faze. I u Realu ga Zidane više koristi kao alternaciju Modriću, Kroosu, čak i Casemiru, nego primjerice Iscu, Asensiju (desetkama).
I drugo, da bi uopće mladi igrač stekao dovoljno samopouzdanja za preuzimanje rizičnih inicijativa, treba igrati u kontinuitetu. Ne zaboravimo da je Kovačić praktično tri godine, u klubu i reprezentaciji, ipak u statusu alternative. Zato kad dobije šansu logično je da ima pritisak i želi igrati što sigurnije i s manje grešaka kako bi se nametnuo. U drugoj grupi igrača prije svega mi je izvrstan bio Lovre Kalinić, vrlo solidan i Ćaleta-Car, te Pivarić (osobito u ofenzivi). Ova trojka je izborniku odala kako u nekoj nuždi zbog ozljeda ili kartona može dati potreban doprinos.
Dok Modrića doista nema potrebe komentirati, primijetit ću kako je prednja linija ovaj put odigrala ispod očekivane razine. Perišić, Pjaca i Kramarić su tehničko-taktičkom disciplinom, borbom ispunili obveze, ali svojom igrom nisu dali misliti izborniku. Štoviše, vjerojatno su mu raščistili neke dvojbe.
Perišić jest stalni prvotimac i ponešto drugačije priča. Postigao je tipičan mu pogodak, iz situacije u kojoj je praktički nezaustavljiv, no to je ipak stvar trenutka i poteza. Trojica prednjih igrača imala su solidan doprinos u izgradnji napada i čuvanju lopte na protivničkoj polovi, ali očekivali smo više od njih u zadnjoj trećini napada. Morali su biti direktniji, konkretniji, kombinatorniji, posljedično i opasniji po gol Islanđana. Kad govorimo o Tinu Jedvaju, mislim da se vide posljedice manjka igranja odnosno natjecateljskog ritma. Možda i bekovska pozicija nije njegova, iako je istina da ga na tom mjestu često koriste u Bayeru. Islanđani su najviše ugrožavali našu obranu upravo po toj strani...
Čvrsto na zemlji
Na stranu sjaj pobjede (i u skupini), no ostaje dojam kako nismo bili na visokoj razini. Ovo je bila više remi utakmica. U nekim su fazama igre Islanđani bili aktivniji, doduše na refule, ali koji su trajali i do 15-ak minuta. U prvom i drugom dijelu te su faze odavale kako teško odgovaramo na njihovu fizičku ‘igru’ (ne mislim tu na prekide). Nekoliko puta su Islanđani imali i drugi, treći, pa četvrti napad zaredom, kad bi nas, osvajajući naše izbijene lopte, praktički zavezali u našem šesnaestercu. Mislim da je to važna pouka u kontekstu iduće utakmice, protiv Danske. Radi se o reprezentaciji sličnog mentaliteta i organizacije igre. Možda su nešto fizički tanji od Islanda, ali dovoljno su moćni, pored toga su tehnički dosta bolji...
Ono što mi se čini to je da Hrvatska najbolje djeluje nakon postignutog gola. U tih prvih desetak minuta potom imamo sjajnih brzih tranzicija ili minimalno posjed na suparničkoj polovici. To je odraz sigurne kontrole utakmice. Iskreno rečeno, uza sve ide nas i karta, jer iz prve, druge prilike odmah poentiramo. Daj Bože da se tako nastavi. Imamo razloga i realnog pokrića biti optimistični, iako moramo voditi računa kako se sada, u direktnom srazu na eliminaciju, karte malo drugačije miješaju. No, momčad i izbornik mi djeluju da su potpuno svjesni svega te čvrsto na zemlji, ali sa dužnim i logičnim samopouzdanjem stečenim kroz trijumfalni marš D grupom. Zato, bravo Hrvatska, samo naprijed tako!