Izuzetan iskorak generacije! Nakon nekoliko posrtaja poslije obećavajućih startova, ova generacija dobila je utakmicu koju je morala dobiti. Skinula je tako sa sebe onaj upitnik, tj. pečat koji je stalno nosila na sebi, poglavito kad bi je uspoređivali s generacijom ‘98. Upitnik o njihovu karakteru, pečat gubitnika izbrisali su pobjedom nad Danskom i plasmanom u četvrtfinale SP-a.
Do nje smo došli izuzetno teško. Nekoliko je razloga za to. Prvi je psihološki faktor. Veličina utakmice opet je sputala naše igrače i nismo razvili igru kakvu smo pokazali do sada na turniru. Ova utakmica bila je vrlo slična utakmicama protiv Turske (2008.) i Portugala (2016.). Bili smo zadovoljni što kontroliramo utakmicu, što nam protivnik ne dolazi prečesto u opasnu zonu, ali nedovoljno aktivni, drski, hrabri, kvalitetni prema naprijed.
Rijetko bi neki naš igrač preuzeo odgovornost i pokušao nešto izvan prosječnosti. Kako se taj kolektivni grč ponavlja (i ne samo kod ove generacije nego i Ekvador 2002., i Australija 2006.), moramo bar dio pripisati psihološkoj blokadi u koju upadamo. No, ne događa se ona samo nama. To diktira scena.
Nikad nećemo saznati
Drugi razlog je povezan s prvim. Nismo djelovali svježe. Jesmo li psihološki pali jer tjelesno nismo bili na nivou, ili obrnuto, nikad nećemo saznati. Ali činjenica je da su Danci djelovali svježije od nas. Mi nikako nismo mogli nametnuti ritam utakmice (samo periodično). Vraćam se na ono što sam već pisao, a to je da pauza od 10 dana na ovakvim natjecanjima, po mom mišljenju donese više zla nego dobroga. Ispadneš iz ritma za koji si se spremao.
Treći razlog je taktički, a i on je povezan s prva dva. Ne možeš biti na pravom mjestu u pravo vrijeme ako ne slušaju noge i glava. Naše su linije (u drugom poluvremenu) bile jako razvučene, Danci su prejednostavno čuvali loptu oko centra, umarali nas, ili bi našu veznu liniju izvukli visoko pa preko Schmeichela ili Kjaera odigravali izuzetno precizne duge lopte na jakog, visokog i brzog Poulsena, te koncentracijom igrača oko njega hvatali duge lopte, ili izborili aut u opasnoj zoni.
Četvrti razlog je protivnik. Organiziran, spreman, u glavi bistar i sjevernjački hladan da ne poklekne zbog važnosti utakmice. I prvenstveno dovoljno tehničko-taktički dobar da te namuči. To su i napravili. I bili blizu prolaska.
Utakmicu smo otvorili na najgori mogući način. Rani gol, karambol iz prekida (i još znaš da će ih biti bar još desetak)... Užas...
Promijenili gard
Reagirali smo na najbolji način. Ranim izjednačenjem Mandžukića nakon odlične kombinacije Vrsaljka i Rebića. I tako nastavili pola sata. Bili smo bolji. Krila su nam bila aktivna, Rakitić i Modrić nekoliko puta su okrenuli stranu gdje su bekovi pravovremeno dolazili u opasne zone i 1-1 situacije. Djelovali smo dosta dobro. Danci su bili u defenzivi, apsolutno bezopasni.
No, onda se slika promijenila. Već do poluvremena Danci su počeli igrati bolje. Pokušavali su kroz igru doći do centra. No, kako njihova zadnja četiri igrača (osim donekle Kjaera) nisu tehnički dobri, a i nisu stajali u najboljem rasporedu za otvaranje, mi smo im ukrali 2-3 lopte oko centra i napravili par obećavajućih kontri i polušansi.
No u drugom poluvremenu oni su promijenili gard. Izašio je Christensen, ušao s loptom bolji Schöne, digli su u startu bekove visoko i tako odvukli Rebića i Perišića iza centra. Dakle, naša dva najpotentnija igrača za uzeti loptu i za istrčati kontru oni su odveli daleko od zone u kojoj su opasni i počeli se otvarati preko dva stopera i Schönea i (ili) Delaneyja. Protiv Mandžukića, Modrića i(ili) Rakitića. Tako bi se otvarali 3-2, ili 4-3, a dodamo li na lopti odličnog Schmeichela, dolazimo do njihove ogromne prednosti od 5-3 u otvaranju te postavljanju dovoljno široko da se naši samo umore ganjajući ih. To bi ih dovelo oko centra, dalo im samopouzdanje za kombinatoriku, a kad bismo mi izašli visoko s veznom linijom, oni bi preko Schmeichela precizno i dugo gađali Poulsena. Jednostavno, ali učinkovito. Naša pak zadnja linija bila je prerano preduboko, što bi našu vezu ostavljalo u situacijama da moraju pokrivati prevelik dio terena. A to je teško. I, nogometnim žargonom rečeno, teren nam je bio sve veći. Usto smo s loptom bili nervozni i prerano odigravali duge lopte.
Dalić je pokušao izmjenama promijeniti odnos snaga na terenu. I dijelom je uspio...
Digli su se Luka i Raketa, Rebić (naš najpotentniji i najbolji igrač) smogao je snage za još par sprintova i djelovali smo dobro.
Uzeta lopta na pravom mjestu, genijalan pas Modrića i fenomenalan sprint Rebića trebali su odlučiti utakmicu. Taj Lukin pas i Antin trk podsjetio me na Argentinu i pas Maradone za Burruchagu za 3:2 protiv Njemačke u finalu SP-a ‘86. Čista genijalnost obojice.
No trebali smo teži put. I penale. Koje smo promašivali i zabijali. I najvažnije od svega, branili. Možda je i bolje ovako. Dobili smo nove heroje. Izvanrednog Subašića i ključnog izvođača Rakitića. Oba su to zaslužila. Subašiću da stekne još samopouzdanja, ključno za vratare, a Rakitić da dobije još glasnije pohvale i priznanje za svoje apsolutno potiskivanje ega (a igra u Barceloni), stavljanje u službu kolektiva i izvanredne igre (poglavito protiv Argentine). Bravo, Vatreni!!!