Prošlo je već više od četiri dana, a odjeci utakmice s Argentinom i dalje su ovdje u Moskvi vrlo snažni. To samo govori o kvaliteti utakmice koju je Hrvatska odigrala, odnosno o specifičnoj težini toga rezultata s obzirom na prestiž Argentine. U komfornoj zoni, dakle sa šest velikih bodova i uvjerljivim dojmovima igre, mogli bismo se pitati - a što ćemo analizirati utakmicu broj tri u skupini, protiv Islanda, kad nam, kao, ništa ne znači. No znači, uvijek znači reprezentativna utakmica za nešto i tako joj treba pristupati.
U ovom našem slučaju i trenutku, dvoboj s Islanđanima može poslužiti kao odlična priprema za ono što nas očekuje u osmini finala. Ne znamo hoće li to biti Danska, možda Australija, ali u obje varijante struktura suparnika je više-manje slična. Radi se o reprezentacijama koje su vrlo kompaktne na terenu, taktički disciplinirane i odgovorne, a čiji je forte fizička komponenta. Kako su Islanđani sličnog profila, logično je da tu utakmicu iskoristimo kako bismo se privikli na tip protivnika koji nas čeka u prvom kup-dvoboju SP-a…
Nije to dodvoravanje
Vidim da se i kod nas raspravlja o tome treba li trećoj utakmici pristupiti s alternativama, odmarati prvotimce i dati priliku svim drugim akterima Vatrene ekspedicije. I ovdje u Moskvi, s engleskim kolegama puno o tome debatiramo, jer se također postavlja pitanje odmaranja u redovima Engleza i Belgijaca. Istovremeno, naravno, rezultati trećih utakmica usmjerit će jednog od takmaca prema Brazilu, a to bi, logično, u ovoj fazi prvenstva svatko htio izbjeći...
U načelu se, dakle, slažem da je s vizom za osminu finala u džepu dobro odmoriti igrače načete ozljedama ili one koje se želi poštedjeti parnog kartona. No, istina je i to da su reprezentativci pripremani, i s takvim su razmišljanjima došli u Rusiju, da se ovdje igraju utakmice svakih pet dana. Kad se optira za preskakanje jedne utakmice, recimo konkretno sada Hrvatske, onda bi prvotimci imali pauzu od čak deset dana. Kako ih provode? Nalaze se u kampu, jedu, odmaraju, odrađuju treninge, ali realno rečeno, to nije ritam koji donosi utakmica i natjecateljski dril. Nema dvojbe da onda nešto na tom planu fizičkog tonusa mogu izgubiti…
Bio sam izbornik i imam iskustva dva velika turnira, pored Eura i Mundijala kao igrač, te dobro znam da svaki izbornik želi imati idealnu atmosferu. Ona se takvom i pokazuje kad se ostvare dobri rezultati u prvim utakmicama, izbori prolaz skupine, a onda u trećoj partiji pruži prilikama alternativama. Nije to, da se razumijemo, nikakvo dodvoravanje igračima. Za to nema ni razloga, a uostalom svi su ti momci, od 12. do 23. mjesta pozvani zbog svojih kvaliteta i raspoloživosti da ih stave u službu momčadi.
Treba naći balans
Dakle, kad im pružiš šansu, pa onda još i postignu dobar rezultat, nakon skupine ozračje je fantastično. Svi su zadovoljni, svi se osjećaju dio priče. Tako je bilo nama 2008. godine u Austriji, kada smo dobili Poljsku s tzv. drugom postavom, osvojili devet boda i u velikom zanosu išli u drugi krug. Slično su postupili, jer su bili u istoj situaciji, Portugalci i Nizozemci. Onda je četvrtfinale pokazalo da smo svi tri izgubili, a da su naprijed išli Turci, Rusi i Nijemci. Ne mogu tvrditi da je razlog tomu što smo odmarali momčad, ali je točno da je ona protiv Turske bila manje u ritmu, manje rastrčana i posljedično razigrana u odnosu na prije. Možda je u pitanju psihološki faktor, ne znam, ali nedvojbeno je da tonus nije bio isti. Sjećam se i kao igrač, na Euru 96, nakon dvije pobjede s Turcima i Dancima, u trećem susretu je Blažević suprotstavio Portugalu samo tri prvotimca i mi smo na kraju izgubili 0:3. Nije nam bilo pravo što je tako ispalo, a hoćeš-nećeš svaki poraz na velikoj smotri nešto uzme...
Poželjno je po meni pronaći neki balans. Probaš nekoliko igrača koji će ti ionako trebati u nastavku prvenstva, razradiš neki drugi plan koji može biti dobra alternativa, no svakako nisam za promjenu cijele momčadi. I naglašavam, to je samo moje mišljenje i nikakvo dociranje ili soljenje pameti drugima…
Kao što u uvodu rekoh, dobre vibracije sjajne nam pobjede nad Argentinom i dalje struje. U komentarima koje imam s kolegama ovdje u Moskvi prevladava stav da su Francuzi i Belgijci još odigrali uvjerljivo. No, za razliku od Hrvatske, imali su ipak lakše suparnike. I druge reprezentacije koje su imale faze iskoraka u prve dvije utakmice, jedne po taktičkom, druge tehničkom, treće fizičkom faktoru, neke po poletu, druge po klasnim pojedincima, treće kao kolektiv, no do sada ni jedna reprezentacija nije bila u kompletnom izdanju, po svim kriterijima, kao Hrvatska protiv Argentine! Svi znamo da je reprezentacija i prije znala pokazivati svoja najbolja izdanja kada su kompaktni, homogeni, i nadasve kada osjećaju da su svi u domovini iza njih. U takvom ozračju Hrvatska može na visokoj razini odigrati 4-5 turnirskih utakmica...
Utakmica imperativa
Kako će biti s Islandom? Njima je to utakmica imperativa, ali objektivno gledano, ne vjerujem da će išta igrati drugačije nego do sada. Oni imaju jednu klasu kao Sigurdsson, kojeg okružuje niz vrlo dobrih igrača za čvrstu i homogenu momčadi, koja je najopasnija u tranziciji i prekidima.
Naravno da nas neće oni sada napasti, nisu ludi, jer znaju da se onda izlažu golemom riziku ostavljajući Hrvatskoj puno prostora. Njihov je plan dobiti utakmicu i to uvijek u okviru 90 minuta, što znači da ne srljaju nigdje bez obzira na rezultatske nužnosti. Oni imaju svoj stil, defenzivnije u bloku i vrebat će svoje dvije-tri šanse koje će se sigurno ukazati, te onda biti efikasni. Protiv Argentine taj defenzivni blok im je bio tvrdi bunker nad bunkerima, i opet su imali svoje prilike, te jednu iskoristili za pozitivan ishod. Njihov je pristup pragmatičan, jer oni znaju, ako se i otvore uvijek će imati te tri šanse, a puno će više riskirati.
Treba ih doista respektirati, ali pošteno rečeno, ne treba ih sada dizati u nebesa. To je tipičan skandinavski nogomet, šablonski, prilično predvidljiv. Danska pripada tom sjevernjačkom mentalitetu i pristupu, s tom razlikom što su ipak kvalitetniji od Islanda.
I za kraj, htio bih podvući da reprezentacije rijetko izgledaju kao klubovi. Logični su razlozi za to: nedostatak vremena za rad, različitost profila igrača koje imaš...
Jedna od reprezentacija koje izgledaju kao klub (taktički, energetski) je Urugvaj. Izgledaju kao Atletico Madrid. OK, imaju 2 stopera iz Atletica (Godin, Jimenez), ali nije samo to. 4-4-2, četiri vezna igrača dovoljno dobra na lopti, ali nijedan tipa James Rodriguez, nego više kao Koke, Gabi...
Izvanredni u fazi obrane, brzi u tranziciji, fanatično energični, spremni na žrtvu za suigrača i momčad. A naprijed dva napadača iz top 5 u svijetu. Mogu otići daleko.