U srcu zagrebačke Dubrave, u kući Glasnovićevih, na kojoj je vijorila velika hrvatska zastava, slavilo se do dugo u noć, prvo zlato na Olimpijskim igrama u Riju. Zlato u trapu, Josipa Glasnovića. Slavlje bez pucnjave! O, da, i to postoji, jer Josip je pucao za sve njih.
U povećem dvorištu prijatelji, onaj najuži krug, a sve od reda lovci. Tri Ivana, Srećko i Leon, članovi kluba, bivši. Momci od zanata, koji znaju trap, što je patrona, što je puška... Sjajno je bilo gledati s njima prijenos iz Rija, jer čak i onaj koji pojma nema o tom sportu uz njihov petominutni tečaj odmah nauči sve finese. Pa smo tako i mi počeli primjećivati dva lijeva goluba, pa brzi desni, pa nervozu Talijana Pellela u seriji raspucavanja. Primjetili smo i ono što inače ne bi, trzaj na licu, smirenost Josipovu, njegov čvrsti stav... Ma, sjajno.
Dočekali su nas u kući Glasnovićevih raširenih ruku, čak nas je i kako na ogradi piše "oštar pas Beni" prihvatio odmah, na prvu. Vrzmao se oko nas cijelo vrijeme, možda zato što smo mu davali krišom ostatke, i ne samo ostatke prepunog stola. A na stolu, k'o na svadbi, svega. Mezilo se nešto malo prije finala, ali za vrijeme dok je Josip pucao, tanjuri se nisu dirali. Tek kad bi Josip pogodio goluba, a to je bilo svaki puta, Dubravom se prolamao vrisak i pljeska kao da je pao gol u nadoknadi vremena nogometne Lige prvaka.
Tata Franjo nam je ranije popodne, kada smo dogovarali dolazak, rekao da zapravo ne voli gledati sinovljenja natjecanja na TV u prevelikom društvu. Kaže da se to onda pretvori u tulum, a on hoće gledati sina u miru, s prijateljima. OK, prijatelji su tu, ali mir, njega baš i nije bilo. Ovo se veselo društvo koje se očito poznaje desetljećima sjajno zabavljalo. I što je najvažnije, nitko u od njih nije sumnjao u Josipovu pobjedu. Mama Marija stalno je ponavljala:
- Sanjala sam da će biti zlatni, nakon nedjeljne mise bila sam sigurna u to.
Tata Franjo sav u kockicama, s majicom Rijo 2016. samo se zadovoljno smješkao i pokušavao ignorirati mobitel koji nije prestajao zvoniti. Dvorište natkriveno Grožđem, kivijem, postavljena bogata trpeza, olimpijski krugovi kao dekoracija, uz brazilsku zastavu te na centralnom mjestu televizor. Ludili su kad su umjesto prvih par hitaca morali gledati završnicu košarkaške utakmice gdje su naši pobijedili Španjolsku.
Pa, to smo gledali sinoć, dajte nam Josipa, komentirali su.
Proživljavali su svaki njegov hitac, kada je Josip ostao u finalu sam s Talijanom u borbi za zlatom veselje je već počelo:
- To mu je mušterija, od njega ne može izgubiti.
Cernogoraz je u Londonu dobio Talijana i Josip će ovoga.
Tata Franjo je rano poslijepodne, nakon što je Cernogoraz ispao iz finala razgovarao s njegovim ocem Valterom, rekavši mu:
- Ne brini, Hrvatska će ponovno osvojiti zlato, moj će Josip obraniti Giovannievo zlato, imamo mi još jednog Hrvata koji će biti olimpijski pobjednik. Uostalom, zajedno su trenirali u posljednje vrijeme.
Kada je Josip pogodio posljednjeg goluba i osvojio zlato, mama Marija je potrčala prema televizoru i zagrlila sina preko ekrana, kao neko božanstvo, uzvikujući "moj sin, moj sin, kako je lijep...".
Priznala je da je cijeli dan bila izuzetno nervozna, što smo i sami primijetili, jer smo se upoznavali s njom u prvih pet minuta barem deset puta. Sirota je žena bila totalno zbunjena u tom muškom društvu.
I Janjevci imaju zlato, kliktao je tata Franjo, inače zlatar. Kako simbolično, zlato je stiglo u zlatarsku obitelj.
- Sve smo dali za njih, govorila je kasnije mama, i vratilo se, neka. Sretni smo.
Brat Ante, stariji, nije bio u Riju, već u dvorištu u Dubravi zajedno sa 2,5 godišnjom kćeri Lorenom, koja jedina zapravo nije znala što se oko nje zbiva. Spavalo dijetetu pa ju je Anton morao odvesti kući zbog čega nije gledao brata u finalu s Talijanom. Možda nije ni mogao gledati, tada kada je buraz već imao osigurano srebro, tko će ga znati.
Nakon finala počeli su kapati novi i novi gosti, susjedi i prijatelji, a Marija je izvlačila meso, nareske, vino i pivo i to Zlatni pan, da se zna za zlatnog sina. Čestitari su brzo praznili bateriju na mobitelu, a među prvima javio general Đuro Dečak, predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza:
- Ovo je sjajna stvar za Hrvatsku kakve strijelce imamo, sretan sam zbog njih, zbog tate Franje. To su krasni momci, koji su u ovaj sport krenuli kao lovci. Čestitam im još jednom na ogromnom uspjehu. Svi smo uz njih.
Himna se odslušala na nogama, ma što odslušala, otpjevana je uglas, da se sve treslo. Iz garaže prepune Josipovih i Antunovih pehara, Marija je neumorno nosila iće i piće i slavlje je potrajalo do dugo u noć. Bez pucnjave, jer Josip je za sve njih ispucao dovoljno municije...